Privid

a to, gdje rastu otoci u meni,

gdje goni privid ruzinava broda,

svi su punti davno potrošeni,

tek je slutnja ispod ovog svoda,

i gdjekad mislim da sam opet isti,

s u po snage odvalim svoj dan,

a crv sumnje stane srce gristi,

pa sam šutljiv, rastrgan i sam,

ne tuguje se s vinom,

s vinom se veseli,

klin izbija se klinom,

a sreća nek' se dijeli,

da mogu ja bih ugasio noći,

ko neki čuvar što jutrom svjetla gasi,

i vječnom strašću ususret ti poći,

da moje lice osmijeh tvoj mi krasi.

Ponekad vidim gdje se sutra buni,

i sve bi dalo da nikuda ne stigne,

a suza iskri ko dragulj u kruni,

i krhko tijelo spremno je da digne,

i kad si tiha ti si tako glasna,

i danu daješ da ti usne ljubi,

i privid broda sad je slika jasna,

tko iskreno voli taj snove ne gubi...

Zagreb, 31.3.2010.