Zatresje

Izazov si

ledena kaplja na vratu

sve sam bolesniji

zavlačim se u tunele

na repu nema svjetlosti

zabranila si ljubav

kao da se može zaključati

i promućkati po potrebi

uz dnevnu dozu preispitivanja

činiš me nesigurnim

zapaljivim poput sjenika

što ti daje nadmoć

da me rušiš poput zatresja

kosiš me kao sasušenu travu

otišao sam predaleko

dotakao tvoju niklu mrežu

što rađa plodovima sumnje

epicentar u kojem drhti

svaka tvoja iskrena pomisao

i onaj koji te otkrije

tvoju nagu strukturu sućuti

rušiš ga podivljalim tijelom

otresajući nadmoć emocije

ti bodeš moje tijelo

ledenom hladnoćom

umro sam u tvojoj ruci

kao izleglo pile

preblizu uraganskom srcu

predaleko od očiju

a izazov je ne željeti te

sklupčan u pogledu tunela

živ zatrpan još dišem

zatresje ruši valovima

potresaš se iznova

tvoje srce mora biti samo

kao križ ukazanja

sve bolesniji sam

i mirišem na travu

na čaj koji ispijaš

dok šalicom griješ

hladne ruke koje brišu

moje oduševljenje…

Zagreb, 5.3.2010.