Prasak

Otvori plišani svemir

istresi spužvaste zvijezde

neka noć ima srebrne oči

zaledi me rukama u eone

dok ništavilo kosi atmosferu

u kocki leda drži me na spomen

tiha patnja okivat će zglobove

u istinskoj vjeri dočekat ću

ranjene pod pazuhom

sad me potjeraj

u nano-rijeke

da me rasklope lijeni uzdasi

tvoje misli u jastučnici

i tanak struk urušene zvijezde

ne postojim u horoskopu

moje kuće porušilo je proročanstvo

za red čvorastog konopa

ni bosonog ne uspijevam privoljeti

ti pokapaš sunčeve kapi

u smrznutu zemlju oduševljenja

na pomolu niknula traka

prsteni uljenih boja

dugama guše sazrijevanje

taj nemarni kraj na tebi

ne pridonosiš važnost

svijetli se ples sablji

u vrtu neskrivenog plačljivca

ako me proguta more

ta platina na jeziku strasti

žudjet ću svaki val

da me giba u kvantnom naručju

onda, kad kvark izgubi snagu

kad se sudarimo brzinom svjetlosti

moj veliki prasak

započet će tvoju sliku

dok formiramo zagrljene ruke

po kojima stupaju

planine i usjeci

ti se hraniš mojom modrom bojom

bez koje nebo

nije opna pod kojom dišeš

dok laju plišani psići

svemir je prazan

krevet je pun zvijezda

mekih pod obrazom…

Zagreb, 29.3.2010.