Tvoja molitva
ima krnji osmjeh
i ustaje prije zore
uz rominjanje kiše
ispire ožiljke s košulje
da ne ostane sram večernji
predano grčiš ruke
i rasipaš bisere među prstima
naš Bog je zatočen očekivanjima
ti me iznova predaješ
krhkost želi ostvarenje
tvoj amen nema značenja
svesrdno se kaješ
strah se doji na prsima
žeđa naše mlijeko
vjera je potrepština na polici
kraj sredstva za čišćenje
bičujmo se jutrima
dok cijepamo milost nad hostijom
tek kad osjetiš nemoć
tvoja koljena su dovoljno snažna
da puze za izmoljenu nadu
a pjesnik, pjesnik je skloniji
umiranju nego odljubljivanju
i ide ustrajno protiv sebe
moli se, moli se da te razumije
dok u mraku plaču zidovi
i suze bljeskovima s ulica
jer život se upija poput benzina
brzo hlapi na porama očajnika
krnja molitva ne razumije
automatska sekretarica na usnama
''molite nas ponovno''
ili neka ih čekamo da nam se jave
dok ubijamo posljednju ljudskost
u nekoj prehlađenoj zgradi
ti ispireš moje ožiljke
da jutrom ne vidim opetovanje
dok rominja kiša
nebo zastire svježinu tvojih riječi
imaš li još dovoljno snage
da puziš u moje ime
i ne uzvisi se i ne ponizi
a živjeti se mora…
Zagreb, 4.3.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar