Rast

Snijegom sam prekrio svoje bore,

pod mojom sjenom smrznuta je kula,

prahom bijelim strahovi mi zbore,

čovjek je ništa, tek obična nula.

Jedi me tuga, misli mi se nižu,

maleno biće ljubavi je željno,

tmaste me vizije odnekud stižu,

nestaje njeno obličje koraljno.

Jel ljubav vjetar u mene zavučen,

il' samo oblak u kišu presvučen,

trebam sobu da bih u sebe stao.

Pa kad jutro osmijeh svoj razvuče,

i tad u sebe čitav grad povuče,

u nebo malen ja bih izrastao.

Zagreb,                          29.12.2014.