Ogoljenost

Povrijedih lat što se zorom budi,
sad rosom krvari niz plahu dušu,
bolna riječ kroz zidove joj bludi,
stihovi moji nek' me sad otpušu. 

Stijena mi je meko utočište,
rane su melem naspram njenoj boli,
samoća je jedino konačište,
u sjeni vatre postajemo goli. 

Gole su duše, gole su nam misli,
pod istom smo ružom zajedno kis'li,
lat po lat skuplja se u oštro koplje.

Što učini trnje tom nježnom cvijetu,
oduzme ljepotu stvarnom svijetu,
riječi su tek pokošeno snoplje. 

Zagreb, 21.12.2014.