Dočekao bih te
kraj zaboravljene
fontane
s par
zaboravljenih stihova
i prešućenim
buketom
jednom nepostojećom
čokoladom
izgužvanom
majicom s kapuljačom
nemarno, kao
da mi nije stalo
svejedno bi
znala jer već me
poznaješ
dovoljno da su ti nevažne
sitnice kojima
ljudi mjere postojanje
dočekao bih te
vjerujući u
livadu kojoj cvijeće
krvari
intenzivnim bojama, a
leptiri donose
snove na svojim krilima
dočekao bih te
nemiran s
nepovezanim rečenicama
kako i
dolikuje nekome tko
uranja u
dubine postojanja i traži
trenutak našeg
prvog susreta
u nekom
retroaktivnom snoviđenju
kraj
zaboravljene fontane
gdje se
dočekuju ožednjeli putnici
sjedni kraj mene,
nepomično
da nam
oslikaju portrete ulične poete
barem tako da
budemo zaboravljeno zajedno
dok pjegava
djevojčica na romobilu
pušta mali
crveni balon u nebo
zaboravljene
stvarnosti...
Rab, 10.11.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar