Škoj

Jutro se valja i pjeni

škoj sam bez veza

čekam da me probude

dupini u jesenskoj izmaglici

mi otoci, bijeli od goleti

razvrstavamo mora i

slušamo ribe gdje

prolaze kraj nas

ogrebeni valovima

stiješteni u sebe

ne pjevamo o sprudu

naše pjesme raznose

dalekovidni pjesnici

kradomice, dok noć

gasi zvijezde po nebu

i navlači plavetnu

spavaćicu, pjesnici

zimuju u stihu

škoj je nemiran jer

ako se nasuče vjetar

na njegove krševite

ruke, bit će izdan

od sebe samog

vjetrovi ne pitaju

za smještaj

donose male

vunene zavežljaje

zbog kojih putnici

ostaju gladni od

zadivljenosti.

Škoj sam bez veza

pomakni me draga

sjeno, tvoju dubinu

izranjam iz pjene

tvoj šapat tješi me

na suncu...

Rab,            2.11.2013.