Nazirem te u iskonu
u šterni što puca od suša i godina
u kapi meda koja klizi niz
nabreklu koru smokve
grizemo se slanim poljupcima
ostavljenim tragom srpanjskog ljeta
Rab te golica sasušenim smiljem
i bridimo u buri što rastjeruje oblake
ne budi tužna u večernjoj sjeti
opusti se osmijehom zvonika
pred nama uzmiče besan
čuje se pjesma s Dolina
zaljubljuje se vrijeme u sive stijene
pitaš se: zar baš moraju o podne
nemirom stranci tištati more
a tvojom maštom plove jedrenjaci
gazimo plićak prepun riba
čekamo jesen u maslini
i djevičanski sok na slanoj srdeli
čekaj, ne bježi od sunca
dan je priča s kamenog suhozida
drijemež gušterice i zuj pčela
pričekajmo večer da nas rashladi
nasloni se na zid stoljetne kuće
pod krovom ples macaklina
lavež srca koje kuca valovima Jadrana
Bog nam je dao da se oči goste ljepotom
u nepce se uvlači trpkost vina, punoća
ne okreći leđa Kanatu i umornim borovima
pogledaj kako Velebit stremi odvojenoj duši
u Gospinu vrtu večeras cvjetaju zvijezde
zagrizi u grozd neviđene slatkoće
to su žuljave ruke jutrima hranile zemljom
pogledaj kako rastu uspomene u borama
gdje se napinju preplanuli mišići i
gore usne od žeđi slijepljene jeftinom cigaretom
zaustavljen iskon u selu na brdu
cvili hrđava preša i broji ljeta
čuje se cika odrasle djece i vida
razbijeno koljeno na cesti kraj šterne
zagrli me kako i ja grlim taj sitan otok
u zjenici Mediterana i plači
plači kad zadrhtiš nad ljepotom
i čuvaj, čuvaj nas u naručju
spokoja koje donosi Sunce
što se budi zada Velebita…
Rab, 29.7.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar