Crni biser

Crni biser rapski

moždi žuđena slatkoća

ne vrij vino na dlanu suhom

nestaje dobrota trudne zemlje

i pust je kamenjar djetinjstva

tko da utaži glad za jeseni

umire cvrčak na skrušenoj smrči

vlat trave jezgri prazninu

gdje si biseru božanskih nepca

izgubljeno moru predaju se zidine

ni šušanj zeca da oživi grotu

Vodenčom cvjetaju kuće

raste maslina u betonu i vapi

a crni biser rujanskog sunca

ne zrije u košari pletenoj

onomad, dok su žene pod maramom

hodile u varoš raščupanih zepa

i u krilu zobale crno biserje

onih izbrazdanih ruku punih ožiljaka

nema da odvagnu kilu u škartoc

nema debelog vrata motike da

uranja u crvenu pustaru i kupi

prašnjavi težački med i žulje

gdje sam, probuđen u sutra

izgubljen u brajdama nepoznatim

gdje je onaj trs muke na vrućini

ono grbavo i krhko tijelo

što stenja od grozdova bisera

gdje je taj sjaj malenih zrna

Rabu, zar si prodao svoju dušu

za zaborav muke što te izrodila

ne diše zemlja kanalima

nestajemo biser i ja

i crna kap vina s tuđe preše

opija usne nepoznate ljepotice

hoće li znati na odlasku

dok gleda zadnje trnce otočke ljepote

da u njedrima među smiljem

sasušen trs crnog bisera leži

divlji i zaboravljen, odbačen

da na groti našeg djetinjstva

u kamenu i crvenoj krvavoj prašini

rastu umjetni biseri, bijeli, sjajni

pod kojim nova djeca ni ne znaju

da tuda teče krv žuljeva njihovih djedova

da tu nestaje biser što je hranio otok

i tažio tugu zimske samoće…

Rab, 3.8.2011.