Kuća

Otpuštam dimove s jastučnice

ponekad je teško rašiti strop sobe

kad su uzimali mjeru kuće

zaboravili su na mogućnost debljanja

svejedno, meni su dovoljni kutovi

za sramežljivo stiskanje očiju

s prozora rastu sjene čempresa

beskućno u kući puž rasprodaje pokućstvo

golih leđa obojica cmizdrimo na suncu

što rade puževi kad im dječja noga

oduzme životnu ušteđevinu

ljeto obožava kišu na plaži

sjajim se na verandi čekajući oblake

kuća je davno prestala rasti

puna je kalcija i zatomljene dreke

kuće koje imaju ljude zrače taštinom

umišljaju da su najpoželjnije

poznajem kuću bez glasova

ima teško kamenje na srcu i

petrolejsku lampu na desnom oku

kao dijete uhvatio sam ju za ruke

nagluha od starosti prečula je moj smijeh

i na njoj rastu puževi s kućicama

starost se ne mjeri godinama

pukotine na zidu gase slavljeničke svjećice

kuća u meni ne propušta dim

kuća oko mene je toliko lijepa

da me guta za svaki doručak

kad nestane sunca i kiši, kuća raspusti kosu

otvori zidove i igra se prozorima

moj kut pjeva sa mnom pod

nebeskim tušem, golica me propuh

oleandar šamponira razgaljenu atmosferu

ne želim bježati od kuće da ne bude sama

ljepše je dok samujemo udvoje

uključimo televizor i smijemo se drugim kućama

njen krov ima snažnu moć dozivanja zvijezda

nad njim se okupi jato zvijezda i šuti

kuća i ja zagrljeni gledamo u njih

ponekad zvijezda padne u krilo i sagori

kuća me tješi da se već rodila na drugom kraju svemira

moja kuća zna više od mene i pamti

pamti da sam dijete koje se boji

da ne postane kuća bez glasova, nagluha i puna

slavljeničkih rupa koja gase svjećice…

Rab, 2.7.2011.