Džez otapa kocku leda
prožima me dubina glasa
alt saksofon i pritajeni bas
s melankoličnim prizvukom prošlosti
u posjedu kiše hibernira veranda
prizvuk ruralnog kriterija ukusa
nesrazmjer glasnoće i ugode
moj sluh bori se s vriskom modernog
zatamnjena soba uvlači sparinu
nakrivljena stvarnost u prolaznoj cikloni
na međi lavande i ružmarina izbija kadulja
mastopatija oblačne mase i pokošena kupina
vrućina u izgnanstvu s par bobica grožđa
lokalna postaja egzistira od nostalgije
ne otkrivam razlog zamišljenosti
u svom raspoloženju čekam solažu
predvidivo, saksofon hrapavo odvlači pažnju
bubanj mijesi udarce i sipi u suzvučju
more je rashladilo odraze, bijeg svjetlosti
smije li grmjeti u refrenu, bridge nakon solaže
i tu smo, s nevinim uzdahom klavira
nakupljen u svojoj postojanosti ne uzvraćam
na promjenu ritma, tek opuštena misao
kiši predano, uz bok se budi bura
jutros sam uhvatio ljeto u buđenju
dok zamahujem rukama kroz kristale
upijam zelenilo razraslih trstika
nekoć smo more i ja svirali na nju
džez ne dopušta jaz među generacijama
s upitnom čistoćom prilazim duhovnoj hrani
saksofon brusi bore na mom čelu
odvlači zastore i razmiče škure
struna neponovljive privlačnosti
danas sam neobjašnjiv sućutnik
kroz izmaglicu brušenih zvukova
jedrim k neprilagođenom stavu
kimam glavom na svaku misao
reproducirajmo stvarnost u baršunastom altu
saksofon zvuči tako profinjeno
osjećaj dubokoumnosti u nerazumljivom
rasplinjuje se stvarnost i doza izgubljenosti
pokušavam odgonetnuti pojam u muzikologiji
onaj u kojem ne pripadaš ni jednom stanju
a opčinjenost trenutkom nameće ponavljanje
potreba za ugodom u dubini limenog glasa…
Rab, 20.7.2011.
Melankolija bezvremenosti saksofona
OdgovoriIzbriši