Savijaš vrijeme u pletenu košaru
nabacuješ plodove svemira
češkaš me iza uha i promatraš
kako ti palac putuje rubom stola
na stanici neke izgubljene linije
tramvaj čeka jesen i vozača
hlad traži elegantnu liniju
zabavljena sobom otvaraš me
kao rashlađenu limenku piva
točiš me bez pjene, osvježavaš
limun na svojim iscrtanim usnama
negdje u raščišćenom signalu
vezuju se slike pustinjskog podneblja
škorpion u krugu pleše mrtvački ples
kako uspijevaš tako ravnomjerno disati
koncentracija i prisebnost ravnodušnosti
kostriješi mi se ruka dok guliš boju s mene
sad sam još bljeđi pod tvojim svjetlima
žene kada upijaju moć imaju čudesan smiješak
izražena boja očiju i podčinjenost muškarca
koji žudi za melemom, oprečnost
tko je slabiji u toj berbi univerzuma
gube se simboli na vratima toaleta
muškarac se štiti napetim mišićima
tvoj palac se vraća istim putom
kad ozebu tabani dlanovi se znoje
nervoza pred raspad sistema
zrak se utjelovljuje u tirkiznu plazmu
režemo si ruke poljupcima, samurajski prizor
kad izgubimo tijelo ukiselit će nas u staklenci
srce do srca probijeno umjetnim noktima
čemu služe prsti na vitrini, kraj svijećnjaka
kao sasušena kubanska cigara, suvenir
na strastveni izlet u tvoju kosu
seciramo dodire i trančiramo trenutak
tvoj jezik je naoštren nož kojim me
režeš poput kruha sa sjemenkama
bezukusan sam kao i tvoj palac na stolu
ostavljamo otiske po sebi tražeći krivca
kad nas istraže detektivi pod mikroskopom
bit ćemo samo još jedan
slučaj za očevid…
Rab, 12.7.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar