Tvoj muškarac
čvorastih ruku likuje nad brezom
neizbrijan i zeleno-plavih očiju
obgrljen pažnjom korijenja
prorasta ti kosu dugim prstima
jesi li sama večeras
dok te ljubi požudno
ostavljaš li upaljeno svjetlo u hodniku
i trpiš mučninu od lošeg vina
tvoja svijest je u induciranoj komi
bez razmišljanja upropaštavaš
platno s razbijenom strukturom
ekranizacija višestruke pogibije
život po život vrti se pred tobom
nemoć je uvijek bilo isplativo opravdanje
tetošiš njegovu ruku usnama
zapetljana u čvorove mišića
osvajaš zadanu kotu
i opet si sama s njim
u ugodnom ozračju svježeg znoja
tiskaš se uz šumovit bedem
dopuštajući ulici da ti šara lice farovima
u trenutku kad klone u tebi
sveobuhvatna srdžba konjanika
zauzdat ćeš dah u topotu
i biti beskrajno hladna iz profila
kao da nisu stremena u tvojim bedrima
kao da ne umireš sljepilom noći
večeras si sama
napetih vratnih žila
čekaš bol u tetivama
ja otvaram tvoj poklon
bespotrebnu sitnicu, usputni podsjetnik
čvoraste ruke kaplju po tvojim obrazima
strast je u suzama
škrgućeš zubima i bježiš usnama
opireš se i boriš protiv sebe
lijepo ti je u svoj toj gorčini
pospremaš me u ladicu
poput iskorištene putovnice
automobili buncaju na hladnoći
svi se tresemo
olakšanje, hladnoća, breza
sama si s njim
opravdano…
Zagreb, 5.2.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar