Uranjanje

Ovdje se ne vidi ništa loše

s pramca koji reže nepomičnost

mogao bih skočiti u sebe

i izroniti zaboravljenu ljubav

moje more je mirno

suviše naklono i prozirno

kao da mu nedostaje soli

bilo bi lakše da ne postoje dubine

bilo bi, dubine ne razabiru površine

nesmiljeno gutaju lice nad sobom

i što si očitija nad mojim morem

to toneš dublje i dublje

tamo gdje na dnu skrivam sve

dobro u sebi, sve najbolje od sebe

moje mjesečevo tijelo

odbija sunce s tvojih ruku

i ne može pojmiti dodir

jer dodir je tek transfer

uobičajen u ovisnosti

ovdje se ne vidi ništa loše

i taj pramac plovi nekud

izranja i uranja danonoćno

skočio bih u sebe

za tobom, uronjen u izgubljeno

a možda i nije

možda je dah sad dovoljno dubok

možda se pluća rasprsnu u moru

i mi udahnemo vječnost dubina

kisik zrcaljene privlačnosti

reci nešto, vikni u površinu

uzburkaj tu pučinu nepomičnu

promijeni me svojom nadom

moje mjesečevo tijelo gori

poskakuju krateri od udara

još malo i izvrnut ću u sebe

svu površnost odustajanja

povuci me do dna

u poetičnost bivstvovanja

dijelit ćemo svaku moju tajnu

izranjajući iz mene

vratit ćeš moru

sol života…

Rab, 2.6.2009.