Oblak kristala

Ona je oblak od kristala,

njena je kosa purpurna magla,

bode me pogled lažnog egala,

hladnom je rukom do mene stigla,

ona se skuplja, tanka k'o igla,

na krevetu šara upija tijelo,

tone u jastuk kojim je digla,

prašinu suza na moje čelo…

Trpi me iz nekog razloga,

ljubi me iz puke navike,

jer kad imaš nekoga,

ne trebaš nove izlike,

trpi me iz svoga oblaka,

maglom kose kad me preplavi,

krevet pluta poput otoka,

kad me jutrom ostavi…

Ona je tihi šapat u noći,

i ja se trudim tišinu čuti,

u dahu tuge ona će proći,

u slapu magle kojom me ćuti….

Zagreb, 5.11.2010.

Modri autobus

Dok ih promatram

autobusi nisu modri cvjetovi

ulice su raskrčene livade

svjetiljke klipovi mliječna kukuruza

a ti nisi usamljena voćka na brijegu

čak ni djeca nisu djeca pred školom

odbačene igle u dječjem vrtiću

kupinovo vino s poneke arkade

kaplji na obraz blatnjave zemlje

sinkronizirani bijeg pušača

koliko duboko je staklo na prozoru

toplina u balonu sapunice

nagnut nad svojom utrobom

Grad se drži za svoje mostove

ispušta rijeku u zjenicu obzora

plače maglama u sivom jutru

samo promatram modre autobuse

kolonizatore rasijanih zgrada

solarni cvijet guši se pod pupkom

tko još udiše srebrni zrak

kromiran cijevima kiše

uzela si boje, carice sa sjevera

isparava dah iz podzemlja

škrguću zubi crnih štakora

iskupljujem te svijećom

bacam šarene leptire

pod meki poplun noći

našli su mi mjesto

daleko od Arkada

gdje sušičava stabla

hripaju vjetrom s Medvednice

težak mramor izgrist će moja slova

ne želim zlato na sebi

moja livada je nago biće

sramežljivo i tusto travom

uzapćen rupom pod sobom

u nečijim rukama bit ću prah

bezvrijedno kihanje zvona

s kojim prehlađena bronca

odnosi nespremnu ljubav

krijesnicu u staklenki…

Zagreb, 1.11.2010.

Suton

Rub tvoje šalice,

kraj svijeta na usnama,

otpijaš mora,

kontinent se pjeni,

plavo u pogledu,

talog se crni,

još je prisutna,

sinkopa u meni…

Izgledaš isto,

odmaraju ruke,

stvarnost je stisnuta,

u kristalnu sobu,

hranim te riječima,

opuštam zbilju,

smog nam ispire,

pomiješanu robu…

Isplazimo jezike – sakupimo zube,

nitko ne priječi da smisao gori,

zatvori oči dok vatre me ljube,

priznajem tvoje se u meni bori.

Ostvari mi zaborav – otpij to more,

u tvojoj šalici talože se snovi,

sinkope miruju, otkucaj tvore,

sjediš na obzoru kog suton lovi…

Zagreb, 30.10.2010.

Tantijemi

U tvom posjedu,

ne osjećam ništa,

sasušen i tmuran,

vrijedim li još išta.

Kao pijan svat,

opijam se tobom,

potrošen i lud,

još se kunem grobom…

Više ništa važno nije,

puca nebo svojom tamom,

zima hladnim dahom grije,

ja se mirim svojim padom,

stenja zid od njena lica,

usne kopira na sebe,

život cijedi se iz vica,

kao da još imam tebe…

U tvom posjedu,

razmrvljen u ništa,

prah sam kojim hraniš,

svoja nalazišta,

kao otmjeno piće,

naplaćuješ mi vrijeme,

da razrijedim dušu,

u svoje tantijeme…

Zagreb, 26.10.2010.

Njiva vječna zrenja

Ne bih htio, a moram...

kao otet iz zagrljaja,

vuče me u snijeg

i hladi misli

nepostojeća suvislost odlaska,

tamo gdje ne želim biti

rijeka bezličnih lica,

tamo gdje zgrade posrću nad ulicama,

i raširene ruke na raspelu

poput pozornika

razmještaju ljude

u savršeno izoliranu

kutiju postojanja...

pritaji se divljina,

miris pustopoljine,

a vedrina je tek

sabijeni tlak u raspršivaču,

onaj što prikriva

tankoćutnost životnosti,

nesnosnu vlagu u žilama,

i snažan jecaj mora,

na razapetom platnu,

neke izmišljene stihije,

pozamašan obim častohleplja,

vucara se u maglu,

prvorođeni prezir nad gubitnicima,

gdje nahraniti snishodljivu lutalicu,

onu bojaznost nad uspješnošću,

gdje je pravednost

zalutali metak u parku cvijeća,

izjednačeni u okviru prozora,

oči čekaju proljetni slap

prolistalih breza nad klupama,

a gorostasni kranovi

na bogataškim brdima

otvaraju poglede svojim mezimcima,

ne bih htio, a moram,

nositi šum mora u uhu,

njegovu slanost u suzama djeteta,

prapočelo zove na ostanak,

u zavjetrinu bezbrižnosti,

gdje smrt korača na prstima,

da ne probudi ukućane,

dok odvodi

davno posijanu dušu

na njivu vječna zrenja…

Rab, 17.10.2010.

Na svoju stranu

Malo sam na svoju stranu,

odmetnut od ljudi,

k'o po kišnom danu,

tek me pseto budi,

razvijam daljinu,

uzimam se na rate,

i korak u blizinu,

molim da me vrate,

Bolje mi je samom,

nego da sam s njima,

u nekom filmu davnom,

koji obuzima,

odmetnut od ljudi,

solo na gitari,

tek me rif razbudi,

sve su potrošene stvari...

Malo sam na svoju stranu,

oboren u prvoj rundi,

brojim točke na ekranu,

smrznut sam u svojoj bundi,

preskaču me dobici,

vrijeme mi je da se skrasim,

sve mi više škripe vijci,

želim sistem da ugasim...

Rab, 11.10.2010.

Sve pripada tebi,

i ova prašina,

i ljudi

i slike zatočenih nevera,

i bezbojni lak na komodi,

sve imaš

a cijeniš tako malo,

dok te gleda crveni Mars

ti bi Saturnov prsten,

i kad oduzmeš Sunce Zemlji,

grijat ću nas

stihovima o nama...

Sve pripada tebi,

i bol majke

s djetetom u ruci,

i plač neutješna vjetra,

ruka koja guši kruh,

more sasušeno na

tvojim papučama,

i taj kašalj

prehlađenog Mjeseca,

krv Dunava,

sagorena svijeća

na grobu pjesnika,

sve je tvoje

a ti ne tražiš ništa,

ni bogatstvo probuđena jutra,

dok zori Sunce

na bisernim zubima,

sve je tvoje,

i uspavana livada,

rosa kojom se umivaju djevice,

automobil u koloni,

plakat na zidu zgrade,

jabuka na stolu,

pelud na krilcima pčela,

brojke na školskoj ploči,

dijagnoza bez povratka,

mi u nekom paralelnom svemiru,

sve je tvoje,

moji stihovi razgrnuti u pepelu,

glazba koja zviždi,

negdje pospremljena među CD-ima

i knjiga nepoznata jezika

s posvetom srca…

Rab, 7.10.2010.

Savršen trenutak ljubavi

Jugo me podsjeća na nju;

topao vjetar i kiša na licu...

poput poljupca koji ti nedostaje

kad se probudiš,

kad osjetiš miris kave,

kad otkucava vrijeme

njenim disanjem,

kad nemaš što dodati,

kad je savršen trenutak ljubavi -

onaj u kojem bezrezervno voliš...

grmi i to je njen osmijeh,

zaustavljen nestanak,

brazgotina na dijamantu vječnosti,

usmjeren na otkrivanje,

otkrivam pore kraj usana,

crte koje titraju u kutu,

siromašan sam bez nje,

noć je obezvrijeđena,

trebao bih izrasti u kesten,

i rominjati zelenim bodljama,

kao da je snažan

vilenjak na repu kapuljače,

onaj što prekriva oči

sljepilom pokošenih jutara,

jugo me podsjeća na nju,

dok plete čvorove u bjesnilu,

poput kovitla kave u šalici,

i pretople žličice na jeziku,

podignuta prašina golica nosnice,

putar na tostu je prtljaga,

tanjur kolodvor pun bjeline,

poput rajskog prijelaza,

u kojem glad dobiva,

purpurnu težinu prelaska,

na granici stola i sobe,

prstima prevaljujem zebnju,

česti smo mjehurići,

na plameniku kraj prozora,

upisuješ vrijednosnu misao,

čitam tvoju bijelu kožu,

s neke slike romantična doživljaja,

dok sasušeni pijesak s tvojih nogu,

sipi hladnim parketom,

jugo, puni uši brujanjem

zarobljenih ribarica…

Rab, 4.10.2010.

Ples Čeljabinska

Uprizorena izmaglica

na drvenom podiju bosonogih

dok plešu kozmonauti

radijacija guta rijeku

Čeljabinsk živi u dotrajalosti

raspuhuju ruke nedoumice

metilno žarenje u zjenicama

jasnovid alternativnog lijeka

plove zahrđali autobusi

htio bih da sam tamo

kad pod nokte se zavlači

sibirska hladnoća

raste siromaštvo i

bogati jad kulture

noge se prodaju u perju

treba živjeti gladan

odbrojavanje na parketu

pucaju zglobovi mekoćom

upamti mi lice bez sjećanja

tonu figure u estetiku

marginalnost je profinjeni

broš na svilenom šalu premijere

postoji li preglumljena emocija

dvoje su zaručeni ustrajnošću

s desetog kata zgrade

jedino kiše ne strahuju

starost je iskrivljena amplituda

smrt je stabilna bjelina

u isušenoj bjeloočnici

dok se podiže raketa

po mjesečini reflektora

naplavljuje se ekran

recikliranim svemirom

iza zastora zrije voće

metalna kugla planeta

robustan pljesak preživjelih

ne tu nema mutanata

zgraža se Sjeverni pol

ako pukne ljubav Zemlje

i rashlađene rude

nama kolat će

zelena krv srdžbe

zapadnog hedonizma…

Rab, 26.9.2010.