Dok ih promatram
autobusi nisu modri cvjetovi
ulice su raskrčene livade
svjetiljke klipovi mliječna kukuruza
a ti nisi usamljena voćka na brijegu
čak ni djeca nisu djeca pred školom
odbačene igle u dječjem vrtiću
kupinovo vino s poneke arkade
kaplji na obraz blatnjave zemlje
sinkronizirani bijeg pušača
koliko duboko je staklo na prozoru
toplina u balonu sapunice
nagnut nad svojom utrobom
Grad se drži za svoje mostove
ispušta rijeku u zjenicu obzora
plače maglama u sivom jutru
samo promatram modre autobuse
kolonizatore rasijanih zgrada
solarni cvijet guši se pod pupkom
tko još udiše srebrni zrak
kromiran cijevima kiše
uzela si boje, carice sa sjevera
isparava dah iz podzemlja
škrguću zubi crnih štakora
iskupljujem te svijećom
bacam šarene leptire
pod meki poplun noći
našli su mi mjesto
daleko od Arkada
gdje sušičava stabla
hripaju vjetrom s Medvednice
težak mramor izgrist će moja slova
ne želim zlato na sebi
moja livada je nago biće
sramežljivo i tusto travom
uzapćen rupom pod sobom
u nečijim rukama bit ću prah
bezvrijedno kihanje zvona
s kojim prehlađena bronca
odnosi nespremnu ljubav
krijesnicu u staklenki…
Zagreb, 1.11.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar