Imaš li onaj pogled prepun pitanja
usne koje odgonetaju zamku žudnje
usporavaš li na semaforu
i oduzimaš sjene razapetim zgradama
pod sjedalom istrošena baterija
živućeg fleša tvoje zjenice
u kojoj si brzini odlazila
s raskrižja sudarenih gradova
bjegunci proživljavaju posebno
trenutak počinjene nesreće
uzročno vezan za tebe
a izbačen kao suputnik
prebrze ceste za moju usporenu reakciju
zimski sladoled zakrabuljenih prolaznika
ćute smrznuti dim u plućima
je li tvoja cigareta ponton do poljupca
pjege boje mrkve sazviježđe tvog lica
spajam ih u crteže pećinskih slikara
gubiš se na dometu mobitela
zašto sam odustao od tebe
poput izgubljene utrke
moja glava je zapaljeni motor
istjecanje sveg suvislog
tankiram i posljednju nadu
neku mršavu balerinu koja pleše
na prašnjavoj roleti Zagreba
ovo mjesto je postalo nebitno
ni kave više nisu sućutne
same su poput šalice na stolu
automatizam gutljaja i lažne slatkoće
život se sladi umjetnim šećerom
snijeg je umjetna romantika
kupljen na omotu precijenjene robe
preuranjeni svršetak iščekivane radosti
ti vjerojatno mrziš nasmijane lutke
kodirane majice koje skviče pod čitačem
razvukla si svoju sigurnu osamljenost
po zagrijanom podu prepunom ožiljaka
da ne legne nitko kraj tebe
jer teško je nadići povrijeđenost
uzbibanu ljubav što kržlja u kostima
bio sam suučesnik neprirodna htijenja
samo nadohvat svoje ruke
muškarcima uzvraćaš željenu toplinu…
Zagreb, 17.11.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar