Njiva vječna zrenja

Ne bih htio, a moram...

kao otet iz zagrljaja,

vuče me u snijeg

i hladi misli

nepostojeća suvislost odlaska,

tamo gdje ne želim biti

rijeka bezličnih lica,

tamo gdje zgrade posrću nad ulicama,

i raširene ruke na raspelu

poput pozornika

razmještaju ljude

u savršeno izoliranu

kutiju postojanja...

pritaji se divljina,

miris pustopoljine,

a vedrina je tek

sabijeni tlak u raspršivaču,

onaj što prikriva

tankoćutnost životnosti,

nesnosnu vlagu u žilama,

i snažan jecaj mora,

na razapetom platnu,

neke izmišljene stihije,

pozamašan obim častohleplja,

vucara se u maglu,

prvorođeni prezir nad gubitnicima,

gdje nahraniti snishodljivu lutalicu,

onu bojaznost nad uspješnošću,

gdje je pravednost

zalutali metak u parku cvijeća,

izjednačeni u okviru prozora,

oči čekaju proljetni slap

prolistalih breza nad klupama,

a gorostasni kranovi

na bogataškim brdima

otvaraju poglede svojim mezimcima,

ne bih htio, a moram,

nositi šum mora u uhu,

njegovu slanost u suzama djeteta,

prapočelo zove na ostanak,

u zavjetrinu bezbrižnosti,

gdje smrt korača na prstima,

da ne probudi ukućane,

dok odvodi

davno posijanu dušu

na njivu vječna zrenja…

Rab, 17.10.2010.