Sve pripada tebi,

i ova prašina,

i ljudi

i slike zatočenih nevera,

i bezbojni lak na komodi,

sve imaš

a cijeniš tako malo,

dok te gleda crveni Mars

ti bi Saturnov prsten,

i kad oduzmeš Sunce Zemlji,

grijat ću nas

stihovima o nama...

Sve pripada tebi,

i bol majke

s djetetom u ruci,

i plač neutješna vjetra,

ruka koja guši kruh,

more sasušeno na

tvojim papučama,

i taj kašalj

prehlađenog Mjeseca,

krv Dunava,

sagorena svijeća

na grobu pjesnika,

sve je tvoje

a ti ne tražiš ništa,

ni bogatstvo probuđena jutra,

dok zori Sunce

na bisernim zubima,

sve je tvoje,

i uspavana livada,

rosa kojom se umivaju djevice,

automobil u koloni,

plakat na zidu zgrade,

jabuka na stolu,

pelud na krilcima pčela,

brojke na školskoj ploči,

dijagnoza bez povratka,

mi u nekom paralelnom svemiru,

sve je tvoje,

moji stihovi razgrnuti u pepelu,

glazba koja zviždi,

negdje pospremljena među CD-ima

i knjiga nepoznata jezika

s posvetom srca…

Rab, 7.10.2010.