Tantijemi

U tvom posjedu,

ne osjećam ništa,

sasušen i tmuran,

vrijedim li još išta.

Kao pijan svat,

opijam se tobom,

potrošen i lud,

još se kunem grobom…

Više ništa važno nije,

puca nebo svojom tamom,

zima hladnim dahom grije,

ja se mirim svojim padom,

stenja zid od njena lica,

usne kopira na sebe,

život cijedi se iz vica,

kao da još imam tebe…

U tvom posjedu,

razmrvljen u ništa,

prah sam kojim hraniš,

svoja nalazišta,

kao otmjeno piće,

naplaćuješ mi vrijeme,

da razrijedim dušu,

u svoje tantijeme…

Zagreb, 26.10.2010.