Za Boga jesmo

Jesmo li postojali?

Za Boga jesmo.

Iako nas nigdje bilo nije,

negdje smo upisali svoj trag,

negdje je ljubav ozračila srca

istaknula svoju šarenu zastavu

tješila heroje u potopljenim rovovima,

postojali smo, kao što i postoji

svjetlost svijeće usprkos zatvorenim očima,

neizbrisivo u vremenu, postojali smo

lijepi u zagrljaju, strastveni u poljupcu,

i sad kad me nema, na toj liniji proživljenog,

moje paralelno postojanje svjedoči za me,

spavaju u meni brjegovi vanilije

brišemo se poput prašine, a trebao je taj trenutak

trenutak izlječenja, nadrastanja, kretanja iz nule,

tko požali nikad nije ni volio, a da boli-boli,  

poput prvog koraka djeteta što se lomi u majčino naručje

ljubav je dah kojim drveni lutak oživljava,

jesmo li postojali,

postojala si jer znam ti ime, madež, miris, misao,

poznajem tvoju toplinu, tvoje strune, titraj, glas,

sve je u meni postojeće, kadrirano, fokusirano, upamćeno,

znam da si postojala; dok se u meni ruše kulise i odlaze glumci,

znam da si tu dok u postelji drhtim od groznice i slušam vlastiti vapaj,

znam da si mi bila utjehom dok su crna mora gutala moje brodove,

bila si moj otok, moja snaga, moj plamen, moja ljepota,

osjećam te u buđenju, molitvi, osmijehu, a sve je daleko i išarano

poput histerične slike mojeg bunila, znam da si postojala, znam,

jer to prelijevanje u mene raznosi ostatke potištenosti i sije vedrinu,

razmiče oblake otkrivajući horizonte, jesi, postojala si, postojali smo,

kraj neke klupe u parku, u šalici kakaa, u mirnom hodu ponija, dok se

presijava oklop kornjače i labud traži svoju družicu na drugom kraju jezera,

postojali smo, a opet se pitam u nevjerici: gdje su nestale staze kraj kojih su šafrani

nagoviještali naša nova proljeća?

Jesmo li postojali?

Za Boga jesmo.

Za druge je nevažno.

Za nas, tek ćemo znati...

Zagreb,                                                                                             26.11.2015.