Poetično te ljubim mjesečino,
palim planktone da vidim mora trak,
ostavi me tmino ti pomrčino,
što u meni gušiš utisnuti zrak.
Na mojem tijelu ptice se goste,
sudbom što se mrvi da pretegne čas,
o nježnosti moje, haljine proste,
moj dodir je dašak što pomaknu vlas.
U nebeskoj pučini ostavljen trag,
hrabri me zvijezda ko prijatelj drag,
toliko te želim da prsnut ću sad.
A žalosne stijene isprana sprud,
vuče me struja i mijenja mi ćud,
gdje tone u beskraj sav nakupljen jad.
Rab, 24.7.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar