Stariji
gospodin s usnom harmonikom
zagrljen krošnjom
lipe
istureni
zglobovi na koščatoj ruci
smiješi se
metalnim zubima
njegove usne
donose mladost
njegove riječi
su glazba
moja sjena
upoznaje njegovu
ljudi u sjenama
bolje razumiju svjetlo
na pokošenoj
livadi miris svježe trave
gospodin briše
drhtavom rukom usta
dok drži usnu
harmoniku siguran je
meni nedostaje
sigurnost
sigurnost je u
glazbi
želim da i moje
usne žive u notama
kad zaspu ptice
anđeli rašire krila
u pjesmi noći i
stariji gospodin plače
ni jedan od nas
dvojice više ne zna
tko je donio
glazbu u naša srca
dok se sele
ljudi sa sjenama
koščate ruke
skrivaju godine
tek po
zglobovima
prerušena tama
prepoznaje
svoju djecu
svirajte
gospodine pod krošnjom lipe
još malo i kiše
će
izbrisati boje
s naših lica...
Rab, 2.10.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar