Sreća

               

Noćas sam postao vrisak tišine,

kroz mene stupa zvjezdani korak,

opet me zovu tvoje daljine,

i stih se vuče, i okus je gorak,

a kad jutro dođe, razbistre se misli,

u trenu prođe sva moja sjeta,

jedno do drugog mi smo se stis'li,

sad žar nas grije ugasla ljeta,

o kako malo riječi nam treba,

sreća je tren što nitko ne sluti,

napiši mi ime komadićem neba,

u treptaju oka zbit će se puti...

Rab,                         20.10.2012.