Tisuće rijeka u mojoj zjenici,

kraj otvorenih vrata prolaze ljudi,

večeras,

ako se pojavi more na tvojem dlanu,

svjetlost planktona rosit će ti tijelo,

kao nijemi vojnik čuvat ću ti kosu,

da ne odluta u nečije tuđe misli,

ako nas šum čempresa upozori na prolaznost,

ne plaši se,

još držim pijesak na otkucaju srca,

pomalo,

da ne razbudimo večer,

puštat ćemo minute kao plahe grlice

i ne vjeruj barci na obzoru,

to izgubljene duše hvataju mjesečinu u mreže

da im svijetli na povratku u stvarnost...

ti,

znaš da sam pod lišćem loze

sakrio titraj tvog osmijeha,

jer jutra kradu putenu slobodu

vrišteći tracima Sunca...

Rab,                                28.9.2012.