Kamo sam te stavio
među redove zaboravljenih pjesama
na nekoj tezgi s piramidom naranača
neosviješten i nepriznat kustos
u muzeju tvojih voštanih izraza
grli li te svjetlost rebrastih zgrada
razbacanih poput krušaka
prizemljio sam svoje bespilotne letjelice
puku fiksaciju neprobojnih kodova
sada lutam nedostižnim parkovima
s poremećenom glazbom harmonike
snenog uličnog svirača s navikom
prepoznavanja okidača na duši
meni treba gitara, Maestro
onaj tužni jecaj ''Cavatine''
najsporiji jecaj što se zabija
u gorki pelud na rascvjetanim rebrima
meka je ova mjesečina nad
parkom što se ledi pred ponoć
ušuškane klupe u sjene golih kestenova
trebao bih samo malo škripe
škripe prstiju na plastičnim žicama
je l' još postoje parkovi za samce
gdje zagrljen sjenom čekaš labudove
koji klize jezerom tisuću ljubavnih zgoda
ostavio bih umornu zimu da samuje
na grani prkosne breze što plače sigama
kamo sam te stavio
u trgovačkom centru gdje nestaju ljudi
gdje djeca izvode roditelje u šetnju
miriše na cedrovinu, na vaniliju
savršeno posložene žive lutke
zar se tu ljube klaustrofobični parovi
pod plastičnim nebom koje kiši iz pipa
vrati me u park s uličnim sviračem
možda netko zalutao s gitarom
plače trzajući žicama
''Cavatina'' izdiše iz mene
kad izgorim u bezbojnoj vatri
bit će moj glas u riječ
melankoličan osmijeh nade
što vibrira u uhu svevremenosti
blag i jedva primjetan svršetak
sa mnom i bez mene…
Zagreb, 26.1.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar