Rasijan u dan
s gorčinom soka od naranče
plamti noć na nepcu
ćutim tvoju nesanicu
bridi koža na uzglavlju od ruke
pišeš ime dahom
pogađamo slova i rastavljamo riječi
pritajene u kutu
tvoje cipele rastu na petama
nemarno me odbacuješ
modre korice
na tvom noćnom ormariću
okvir kreveta gužva haljinu
negdje pod poplunom
strast je odbacila sram
poželjna crna čipka
suvišno zapinje o prste tvojih nogu
bezbojna duga na tvojim gležnjevima
moje oči su smrskane tvojim prstima
tečem jagodicama, modra želatina
premještaš me iz ruke u ruku
niz leđa plazi jutarnje sunce
godi ti toplina, a ja sam zatvoren
na kojoj stranici si odustala
onoj na kojoj more odvlači žalo
i prikriva tragove srebrnim školjkama
nabor plahte zarezuje ti bedro
tebi je sve šampanjac, pjenušava bajka
ne pali svjetiljku, molim te
probudit ćeš pjesnika u meni
nije to neki poseban osjećaj
više uzaludan trud
lažna ekstaza u preopterećenoj percepciji
ne želi me na prvu
obuci te cipele i narasti u svojim očima
želim te, onako kako san želi tvoje vjeđe
nenadano, neprimjetno, snažno
obuzimam te, obuzimaš me
iza nas slijede tri točkice
tri savršena nastavka nesputanosti
kad ustaneš, molim te
vrati me na mjesto uzvišenih imena
gdje prašina skuplja riječi
u vječni zaborav…
Zagreb, 2.2.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar