U pepeljari
moj mozak u dimu
uz odbačenu žvakaću
presavijeni papirić šećera
i blagom sumnjom u dosljednost
hrabri puše bez filtera
pasivno skupljam tuđu hrabrost
mirišem na pseću prostirku
s osmijehom spuštenog sjedala
moj svijet preživljava
na zračnom jastuku amortizacije
izabrao bih neusporedivu tišinu
totalne jazove među ljudskim caklinama
ništa mi ne nedostaje
imam pun kufer svega pa i više
uzgred, blic razmiče dimnu zavjesu
ljudi propišavaju razgovorne stanke
predan principima češkam se o gumu
lakat uspostavlja vezu s mozgom
zglobovi su puni pepela, bolna istina
sredovječna blamaža u preponama
vrtim se na mjestu, kao nepozvana runda
kolekcija piva u bubrežnom kamencu
otisak zuba na žutoj nikotinskoj međici
strahopoštovanje spram hodajućih
s njihove visine izgledam pitomo
strah od zalutalog ateriranja
umanjuje kasno noćni zvuk klime
ako izgorim do kraja
netko će morat pritisnut moj mozak
onako kako čikovima glancaju
dna staklenih pepeljara
kao da je to ritualno čišćenje
uspjeh neviđene čistoće
moj mozak u pepeljari
dimi savršene krugove
snošaj para očiju
njegove na njenom stegnu
njene na debelom palcu lijeve ruke
kako brzo općenje u prolazu
trudnoća požude i rađanje telefonskog broja
ona čeka na prvi potez jer traži muškarca
on očekuje primarno parenje
moj mozak se dimi
ne želim s njih dvoje u staklenu pepeljaru…
Zagreb, 22.2.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar