Izron duše

Da se napustimo puni želja

ne spokoja koji vrijeđa

to čulo što me privlači

na stakleni podij poniznosti

obeshrabruješ me svojom svjetlošću

kad uroniš u pjesmu

izranja duša

slutiš da sam odbacio plašt

zgrčenu ruku što se križa

molitvom nitko ne usliša

popuštaju moje spone

hrđa uronjeni pramac

pokaži mi zube nevjesto mraka

da o hrid razbijem stihove

izranja duša

ona nikad nije bila

polje rascvjetanih nevena

prerana smrt u proljeću

u martovskoj buri stenja

ne kradi mi mrazove

moje inje s očiju

neka plače pogled

zagrnut u tvome krilu

kako je toplo smrznuti se

na grudima pobješnjela mora

izranja duša

uroni se, uroni neviđena

uroni se, vazda ljubljena

ne postoje ratnici

koji strahom nisu slavili pobjede

kad uroniš u pjesmu

izranja duša

izron duše, ne brani se

neka se stihovi razbiju o hrid

i kad me proguta tvoja noć

slani stihovi glodat će stijenu

koju ljubim tisućama cvjetova

a da se napustimo puni želja

kad uroniš u pjesmu

izranja duša

negdje i ja sam

ti što rukama razgrćeš

otoke i hridi…

Zagreb, 4.2.2011.