Utoni

Ti, moje suho voće

oštra zimo pod noktima

bezglasje rječito

otpravi me

na zavratnice

led ledeni nek' me brije

ti, moja slast

kojoj umiljavaju se nepca

ruši me, stablo

zvoni blagdanskim raspoloženjem

skutren u vuneni ogrtač

pucketat će vatra

bježat će snijeg

ti, koja hvataš

pogledom atome življenja

i raspršuješ boje

zauzdaj moju maštu

ne miriši na mraz

ne budi cesta umorna

ni korak što se druži

sa skliskim pločnicima

ne vijugaj, molim te

sve teže te pratim

moje suho voće

kraj adventskog vijenca

i podsjetnik strasti

nezbrinute u grudima

ti, zbog koje bih

mogao živjeti na santi leda

sa sibirskom šumom

na zgrbljenim leđima

upućuješ me na starine

na ljubav sačuvanu

u zlatnom okviru

i tko sjedi na baroknoj stolici

uljuljan u glazbu

suho voće i upaljena svijeća

bore se grane s jutarnjim suncem

ti, osvježavaš polja povjetarcem

mrznem pod stopalom zime

daleko udubljen

u zamišljeno doba

prijeđi, prijeđi onako živahna

i utoni u moju

razbarušenu maštu…

Zagreb, 29.11.2009.