Nemoj me tješiti
utjehom vode na dlanu
neočekivanim cvijetom
u razdjeljku noći
krstarit će rosa
u slapu kose
i srebrena nit
o kojoj živim
kucat će na
jagodici kojom hraniš
moje gladne usne
nemoj mi za zbogom
uzeti jutra u suncu
kojim grijem sjećanja
ako zaspem smiren
kraj prolaza vjetrova
gdje ptice suše svoja krila
započni svoj krug odlaska
da me sretneš kad se
probudim svjež od
nabujalih snova
nemoj me tješiti
blagom kišom
na rezbarenom vratu
jer dok kisnem
kraj rastrčanih ljudi
ispirat ću sol
što izvire iz oka
i kiša i ja
gasit ćemo ulicu
prepunu sivih zmija
ne tješi me pjesmom
tihim pjevušenjem
majčinske dobrote
neće mi biti lakše
ne prilazi mi s cvijetom
kojim kosiš bore
mog namrštenog čela
zaslužio sam starost
i bubnjanje sljepoočica
ne, ne tješi me
da ćeš doći
puštam te u krug
ne prekidaj mi nit
molim te…
Zagreb, 10.11.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar