Dok razbuđuješ me
bljeskom s ekrana
pekari u dva ujutro
hrane brodolomce
na pomičnoj ogradi
neodoljiv miris
svježe pecivo i ti
s monotonom
zvučnom kulisom
spikera u prašumi
moje noge su
hladne klisure
niz koje kliziš
grčevito, da ne ispadneš
kraj zapetljanih pontona
neobuzdano želim
komociju u snu
možda se elastičnost
noćne proteze
pokaže dovoljno jakom
da me odbaci
do sredine parketa
ovaj krevet je
bespotrebna granica
u pustinjskoj preobrazbi
a gnušanje se lijepi
poput slatkih datulja
među prstima
uporno mi se privijaš
dok noć miriše
na prutiće sa sezmom
daleko je kava
i asteroidi u kupaonici
izvlačim se na rub kreveta
crvenilo na bokovima
sve je normalno
krater na sredini
određuje boravište
iz nas sipi pijesak
prilagođeni preobrazbi
postajemo pustinjaci
pustinja s čašom vode
i parketom što svjetluca
uz glas iz prašume
s neke bolje strane
kreveta…
Zagreb, 7.11.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar