Nasuprot

Još si snažnija od mene

pod tušem

dok rosi ti ljepota

izvlačiš iz mene

nepreglednu nit

onu što vidi samo

zaljubljen muškarac

a ja sam plamsaj

koji samog sebe gasi

i hodač na tankoj žici

razapetoj među usnama

ti ne dozivaš otoke

razbacane poput kockica

a ja bih uložio sve na tebe

svaku ispisanu riječ

na boju tvoje kose

pa neka se zavrti ruleta

to okruglo i bijelo

neka izgubim

al' da znam

da, izgubio sam te

poput prividne sreće

izmaglice plavog otoka

kojeg omara guta

poput zvijeri

jača si od mene

za stolom kafića

gdje svjetlucaju pepeljare

a tvoje oči

dvije bajadere

čitaju cjenik poput nekog

bestselera, a najprodavanije

u tom trenutku

rosne su kapi tvoje ljepote

što ih rasprodaju

nemušte riječi sretnika

nasuprot tebe…

Rab, 30.6.2009.

Kada nemaš koga

E ne dam ti ovu pjesmu

laganu od ljetnog lahora

zaboravi na nju

skrit ću je iza stotinu drugih

ispod najduže pjesme

a ti je potraži

kada nemaš čime obrisati suze

kada jesen zamrači nebo

i Zagreb pometu vjetrovi

ne, ne dam ti ovu pjesmu

ona je za lijek

kad ti nedostaje zagrljaj

i poljubac u noći

kad nitko ne diše kraj tebe

onda ju potraži

pod noćnom svjetiljkom

dok se tišina valja ulicama

i kesteni poskakuju s kišom

ne žuri s njom

vidjet ćeš, kad oživi

riječ pod tvojim prstima

i razigrano gurne te u sutra

nećeš biti tužna

ma ni umorna

čuvaj ju za taj poseban trenutak

e ne dam ti ovu pjesmu

iako gleda tvojim očima

i lagano pijucka kavu

uz noćnu lampu

s rukama na tipkovnici

kad nemaš koga

da ti obriše suze

one što već dugo skupljaš u sebi

zavuci se pod pjesme

na samom dnu

dići će te iz dna

tvoja, samo tvoja

da, znaš

ne dam ti ovu pjesmu

u kojoj dao sam ti

sebe…

Rab, 29.6.2009.

Brojao bih tvoje prste

Među nama

duga noć

bez pobjednika

bez ratova

i ranjenika

ni mrtvi se ne broje

a brojao bih tvoje prste

slatkoćom vojskovođe

i stao pred vrata

rušeći zidove

treba li dvoboj

ne, ne valja biti izgubljene bitke

promašit ću riječ

postat ću pismo

naširoko i isprazno

neobjašnjivo samom sebi

opet pod štitom

zašto noć pjeva sa slavujima

među nama

koraljni greben nestaje

diže se more u nesvjestici

biserna kiša mete prolaznike

kao naslagane pijune

na šahovskoj ploči

duga noć

dovoljna da si ti

i sjena trapeza

na trstici

ti – misao

sjena – stvarnost

ne mijenja se ništa

tek blijeda svjetlost dana

i skakavac na škurama

brojao bih tvoje prste

nježne i grube

tvoje za moje

bez pobjednika

bez pobijeđenog

u noći što nam ne pripada

u danu što nas ne traži

brojao bih tvoje prste

kroz kosu mokru od suza

od kiše, od ispunjenja…

Rab, 28.6.2009.

Čovječe

Otvori se srpnju

žedan je čovjek

srpastih sjena

bez njih luta

izboden ranim jutrima

mekoća leptira

u dodiru trepavica

dugi slap kose

ne pleše pod prstima

optereti sunce

smokvin list

gnijezde se kosovi

u njedrima borova

sve buja i raste

čovječe, razbudi se

što želiš-doći neće

ni petak, ni subota

ti, na mjestu

a gradovi ljudi

kraj tebe prolaze

i od milijun ljudi

gledaš samo sebe

čovječe, ne idi

ne smiješ, znaš to

razbudi se

izroni iz slapa

tvoja rijeka drugdje teče

a ti zarobljen na mjestu

pjevaš o dugi koje nema

prestale su kiše

utihnulo je more

jesi li zaluđen

čovječe? ne diraj gnijezdo

svito iz ljubavi

tko si ti

ne postojiš

a sve teže dišeš

i smiješ biti tužan

smiješ biti budan

na mjestu

odakle ne krećeš…

Rab, 26.6.2009.

Na trenutak svoja

Balkon pun neba

na sunčanoj strani

dočekuješ more

raširenih škura

i znaš da tu negdje

gdje oblaci se roje

jedna veranda

blista zbog tebe

s rukom u lozi

krili se nad vrtom

gdje palma snuje

datulje u sebi

jesi li sretna

na trenutak svoja,

u pijesku plaže

gdje vali zapisuju

stihove o tebi

otisnula je bura

zagrebačko podne

i blijedi trag

neprospavanih noći

u miru šušnja

poneke masline

kupači otkrivaju hrabrost

prkoseći struji Mediterana

a veranda blista

na sunčanoj strani

balkon pun neba

Divna razmiče škure

i ne vidi roj oblaka

čuje srce verande

i šum palme što se budi

u večernjem polijevanju

dočekuješ more

vječitog putnika

što na proputovanju

ostavlja zlatne darove odsjaja

u stihovima vala

samo se opusti

maslina poji dušu

brišući tvoj nemir…

Rab, 25.6.2009.

S.B.U.T.

Ne stišći se u šaci

jer nema mjesta za dvoje

na zapešću stijena

sjaji tvojim pogledom

i kuca ti ruka

na mojoj sljepoočici

kao pragovi pod vlakom

pusti me da se gušim

tvojom prostranom dušom

i ako uzmaknem

to je zato jer nisam navikao

znam da si strpljiva

ne stišći se u šaci

trebam čistoću tvoga glasa

promočit će me jugo

zamršene misli

a život je tako jednostavan

kruh, putar, mlijeko

sve ostalo su finese

širenje izbora

drugi uzimaju za pravo

da te okreću

poput novčića među prstima

ne stišći se u šaci

pod palcem očinskim

odavno vidaš ruku oko svoga vrata

ti znaš što želiš

izuzimana od slatkorječivih

ne usuđuješ se odabrati

a vodiš slijepe do križa

dobrostivo me tješiš

iznalaziš put utjehe

vraćaš me u dan

neodoljivo snatrim

astralnu toplinu

sljepoočica kuca

izdigni se iz šake…

Rab, 24.6.2009.

Na rubu pločnika

Zapadna strana
dimnjak na izlazu
snijeg sasušen na krovu
ulična rasvjeta
prati u stopu
odraz u retrovizoru
naslonjena na staklo
rješavaš križaljku
sve je puno inicijala
vodoravno kretanje
tek da te dostignem
grlim te svjetlom farova
dostižem ulicu
u kojoj si zastala
parkirana svime što ti znači
na zadnjem sjedištu
mrak se stisnuo
da napravi mjesto za sjenu
uglavljene stvari
spakirana žurba
tijesto se raspuklo na stolu
htio bih pomoći
a razlijevam vodu
u rukama što drhte zbog tebe
no ti si i dalje posebno moje
na rubniku pločnika
odsjeda kiša
i crta lik koji pleše
odjednom se smiješ
naš grad je pernica
gumicom brišemo tragove
zbog tebe ću budan
puštati ulice u balonima
da možemo letjeti
na krilima grada
ako i padnemo
dočekat će nas kiša
i rasplesani lik s pločnika
bit ćemo crtić
u nedjeljno jutro…

Rab, 23.6.2009.

Noći

Uzveri se noći

tvoj plašt zvjezdani

leluja u vihoru

ne uči me samovanju

hrid na pučini

i slani nokat školjke

pritisni me noći

svojim čvrstim uzdahom

večer sve duža

rastegnula je more

na moje zidove

a blagost njena

izgubit će se

na nekoj stranici

dnevnih novina

noći, prijateljice

ne čitaj mi misli

da se oboje ne zaljubimo

u moje snove

pokrij me zvijezdama

i lutat ću namreškanom svilom

kliziti prstima niz satenske valove

pomozi mi

ne duži mi jade

pritisni vjeđe mjesečevom kovanicom

da usnem

pripijen uz tvoje skute

u tihom ljetu

ona je more

što okružuje moje zidove

razbija ih i soli zjenice

donosi mi sirene

pjevaju mi, noći

a ja opijen

posežem za plaštem

i slušam more

kako prolazi zidove

i traži od vihora

da mi razbudi san

ne čitaj mi misli

noći, neka dođe

samo radi mene…

Rab, 22.6.2009.

Nitko nije

Upoznaj me -

reče mi dolina -

a ja sam premalen

da bih vidio tvoj kraj

obris tvoga bedra

nestaje u šumi

i da sam ptica

pjevao bih samotno

uz potok

upoznaj me –

reče mi šuma -

a ja sam premalen

i ne vidim od drva

negdje u njoj

svjetlost iskri iz dubine

da sam pčela

letio bih ususret

upoznaj me –

reče svjetlost -

a ja sam premalen

da bih gledao u tebe

no svjetlost zasja još jače

što me duže gledaš – reče

to ćeš biti veći

i rasvijetli mi dušu

to zrno kraj srca

rasprši se poput sunca

i bio sam velik

vidjeh dolinu

i šumu

i pretočih se u svjetlost

sad skupa dozivamo

ptice kraj potoka

i pčele zlatouste

jer

nitko nije malen

ni premalen

za velika djela…

Rab, 21.6.2009.