Marčanske bure

Zagrijani ledolomci zamućene perspektive

ishodište na rubu plačnih retrovizora

pomnoženi kutnjaci usitnjuju kosti

izjedaju se kopna i sasušena korita

s vrha upaljene kože mašu pogledi

razbijaju se kristali u nosnicama

opet si zaručena za svoju sobu

i nosiš platnenu vjenčanicu odustajanja

korizmeno ustezanje od izlazaka

bespotrebna štednja potplata

vrhunac opsjene svježi ruž

razmičeš razbarušenu kosu

kao zastor neke iscijeđene predstave

okupaj se u vinu i pogriješi ponovno

nitko ne zamjera na pokušajima

dovoljno sam hrabar da gledam

kako toneš protiv sebe, a ti

ti mi ne daš prići da te zagrlim

škripom tramvaja i bezrazložnih

sjecišta prijetvornih prekretnica

obuci te cipele koje toliko voliš

probudit ćemo proljeće u fontanama

i gaziti mrak s pločnika

ne, ti se krijepiš bijelim zastavama

kao da je lakše odustati prije boli

skrenuti krivicu na razmrvljeni

govor oproštaja pred kamenim zidom

je l' znaš gdje je ta kuća

u kojoj žive prošla vremena

na stubištu djetinjstva nesmotrenog

opet lutamo među sobom

a noć je tako predvidljivo erotična

čime se tješe samci po kafićima

dok ne nalete na cigaretu u pepeljari

nećeš zalutati nigdje tako

bijesne ti grudi pod spavaćicom

a sokovi teku u meke jastuke

usnula bi nad sobom i vrištala

u plazmene oaze tvog skrivenog svijeta

tako prosječno zamiru krikovi

nad krovovima spojenih kuća

bestijalna nemoć grize te za vrat

a mogla si povrh sebe

odriješiti uplašene ptice

i pustiti da stignu marčanske bure…

Zagreb, 10.3.2012.

Nezaustavljivo

prokleto nezaustavljivo,
poput dobrog filma...
dobra vremena ''novog doba'',
prokleto nezaustavljivo;
poput dobrog filma,
s prošvercanim starkama,
spitkom, i mlakom žujom u ruci,
dok te clash ''pita'': ideš li ili ostaješ...
ostao bih,
samo da mogu opet čuti tišinu
ponoćnog Zagreba
kojim krstare milicajci
u potrazi za dokonim romantičarima
koje je smlatio pelinkovac...
prazna tramvajska stanica,
i dug korak do Črnomerca...
Zagreb se mjeri na stanice,
poznaješ sve ljude
i ne praviš se da si netko
tko je pokupio svu pamet svijeta,
jer u svakom kvartu
Bački Zagre stuhpa šeja...
prokleto nezaustavljivo,
poput dobrog filma u cesarcu,
i šampita u lokalnoj slastičarnici
s mirisom ćevapa
iz susjednog lokala...
nezaustavljivo...

Zagreb, 31.1.2012.

Bokun vire

Skončat će mi tilo daleko od mora,
ka vapor ča je ostavljen ruzinat,
a moji su puti urezana bora,
južina cidi, kasno se za minjat,
a di je grad iz kojeg sam poteka,
di san ka mulac balune raspara,
miris kužine i posteja meka,
di se beštima, i za ništa kara…

Ostavit ću sviću da mi dušu vodi,
prikrstit i molit za sve grije svoje,
kad nima čovik žeje da se opet rodi,
sve mi priko mire od mižerje moje…

Jubav me potroši, razbilo o stine,
ka drvo rastoči, uprtilo brime,
šta san se rodija, boje da me nije,
jer san izgubija sunce ča me grije,
šta san se rodija, sve mi priko mire,
svića dogorila, tek za bokun vire…

Zagreb, 28.1.2012.

Preko daha

Prozor išaran ti dahom
u ledu zamrznuta kiša
s početkom večeri
gužvaš rukav u noći
izlaze svjetla iz
nebeskih košulja
otkad živiš u procjepu
miješaš magličaste koktele
svakidašnji izbor riječi
povremeni odskok u prazno
natiskani lim u ruci grada
otvara dlan za novo pismo
sistem na probušenom zidu
kotura krugove struje
jesmo li naučili da ne
krotimo sjene prstima
čekaš otopljeni prizor
cvjetaju napolitanke na stolu
ne ulaziš u hladnjak
prije oglasa premijere
gledaš kako zima
izruguje nagost stabala
mi smo rođeni bez pitanja
sad nas šifriraju
da nam ne ukradu ime
pometi prstom vjetar
sa sljepoočica
ne znam tko još
kao ti
nedostaje toliko
samom sebi
slutimo izvanredne vijesti
potres pred tvojim vratima
obznanjuješ boru nasred čela
u kojoj grca madež života
je l' to kava podsjeća na budnost
koga to čekamo
da nam otkrije savršenu putanju
zvrka na ulaštenom parketu
čim se smiriš
otvori prozor, molim te
da se ne gledamo
preko daha…

Zagreb, 21.1.2012.

Ne krsti me lošim vinom

Kad magle prekriju mi oči,

i svijet se razdvoji na pola,

samo puštam da me toči,

navika nasuprot stola,

grizemo se jer se znamo,

rastajemo svake noći,

i ko djeca opraštamo,

ja ne želim nikud poći…

Ne krsti me lošim vinom,

nećeš vodom grijehe sprati,

rastajem se sa sudbinom,

nemam nikog da me vrati,

promašeni od početka,

moje nije bilo tvoje,

razdvojeni u dva retka,

uvijek jedno, nikad dvoje…

Kad magle prekriju mi oči,

ništa dobro neće za nas biti,

otuđenost sad nas toči,

da nas drugi mogu piti…

Zagreb, 11.1.2012.

Samo me pusti

Samo me pusti disati

mi nismo planine da bi

na nama osvajali vrhunce

zareži koru sasušene vrbe

i žvači moju oporost

zamišljaš me u rijeci

a ja se utapam u potocima

vezanih ruku i s kopljem

u malaksalim prsima

precjenjuješ riječi

a riječima ne možeš

prispodobiti čovjeka

barem to nisam ja

više čangrizavo biće

s nasušnom potrebom

da mu ne obraćaš pažnju

ni sklupčati se ne mogu

u osvijetljenom kutu

nabujale mračnosti

ne daš mi psovati

a prost sam poput

otirača napuštene kuće

molim te, ne prilazi mi

dovoljno si blizu

da se mrzim iznova

želiš me spasiti za sebe

plivao bih i sam

da uistinu to i želim

ne guraj me na prozore

ne vješaj po svojim usnicama

ja ne ljubim i ne dodirujem

to je umijeće odabranih

okrenut ću ti leđa

djelovat će kukavički

no to je spas za oboje

u meni je nestalo divljenje

a kad izgubiš sve slabosti u sebi

postaješ ljušturom proživljenog

samo me pusti, ne trebam dane

plitak sam i plitko zakapam kosti

dovoljno si blizu da osjetiš

hladan vjetar s planina

mi nemamo vrhunce

koje uporno tražiš…

Zagreb, 1.1.2012.

Šišmiši

Prije no što otvoriš sobu s ustajalim zrakom

provjeri je l' dišu hodnici među nama

ne navraćaš često, tek deklarativno

spomeneš da me voliš dok te zasljepljuje

svjetlost s prozora i u difuznom metežu

tražiš moj obris pognute skulpture

prepušten zabavi s televizije

nedolično te dočekujem

s daljinskim u rukama i sapunicom

što se cijedi s nepotrebnog kanala

za sto godina nitko neće znati

za nas dvoje običnih malih šišmiša

što se ljube na nečujnoj frekvenciji

razgolitila si vrećicu punu voća

i unijela mirise u urinarnu atmosferu

prije koju godinu stidio bih se sebe

sad je svejedno kad prošlost nagriza

cjelokupnu mišićnu masu i vješa se

o podbradak sijede brade, nepodšišane

rijetko dolazi brijač, rijetke su svježine

u mom susjedstvu hropće talac starosti

odlazi već godinama s iste stanice

osušena grana ružičastih šipaka

jednom sam mu poželio da pomodri

je li sućutno mijenjati iznemogle partnere

tu svijest ne vrijedi previše za življenje

jesmo li isti kad se nasmijemo spasiteljima

kad ti nečija ruka previje zglob propadanja

daleko su klupe s pokretnim slikovnicama

pred kojima ptice uzmiču kroz oblake

a one pjevaju u falsetu natapiranih frizura

ne razumiješ me u našoj sljepoći

mi više nismo sami u svojoj sadašnjosti

zvuk klavira podnosi grizodušje tipki

hvala ti za voće, što je novoga

iz mene rastu kotači bolničkog kreveta

a ja bježim u nečije krilo s krvavim mrljama

dolazi Božić na radiju, raskošno dočekan

usamljenim prolaznicima na našem hodniku

zatvori vrata, mogao bi ući život s tobom

a mi, moj šišmišu, davno smo se odrekli

lakomislenog vjerovanja u sutra…

Zagreb, 17.12.2011.

Kisnuti u parku

Dugo je noć stajala pred tvojim vratima

gutala stakla orošena kišom s Mediterana

govorila si tiho u slušalicu i zaboravljala

da u vrtu rastu ograde prepune ruža

tmine ne razaznaju tvoje blijedo lice

na rubu stepenica izvijala se biljka

i bježala prema cesti puna prkosa

primjećuju li ljudi svjetlost noćne lampe

pod kojom čitaš pjesme južnoameričkih ljubavnika

sama si dok zabijaš prste u meki tepih

koja nježnost i bešćutnost s poda

izbjegavaš laptop i besciljna lutanja

zamišljala si pješčani otok i tirkizno more

kraj tebe leži pas čekajući šetnju

zabavljena knjigom ni ne slutiš

da netko u parku prati tvoje vrijeme

o da, on želi tvoj prolazak na poznatoj ruti

možda vaši psi odluče razmijeniti mirise

mislio je da možete razgovarati o nečemu

o čemu razgovaraju samci kad prešućuju samoću

hvataš se za povodac i guraš kosu pod kapu

kišobranom zaklanjaš tijelo i prepuštaš psu da kisne

prolaziš kraj muškarca ne primijetivši ga

kako očekuješ ljubav latino ljubavnika

pas te vuče na livadu željan igre

opireš se i držiš se puta, ne želiš u blato

muškarac baca lopticu kraj tvojih nogu

gledaš u nju i ne podižeš pogled

pitaš se zašto su psi tako lakomi za njom

muškarac se ispričava, a ti tek sad shvaćaš

da u parku nisi sama i da djeluješ jednostavno

smije li ti reći: dobra večer? Ili da tek pomazi

tvoje jadno i pokislo pseto

nije ti do druženja jer te čekaju ljubavnici pera

lako uzmičeš pred stvarnošću i grizeš na ulete

premda, godi taštini kad pobuđuješ pažnju

žena si u parku kojoj muškarci bacaju loptice

otkud im njuh da osjete slobodnu ženu

ili mašu repom na svaku privlačnu i samozatajnu

vlasnicu pokisla psa, prilika za vježbanje muškosti

no ovaj muškarac je drukčiji, plah i povučen

nekoć si tražila snažne muškarce, a sada

sada ti je draga ta loptica kraj noge i to što

ipak s nekime kisneš u parku…

Zagreb, 9.12.2011.

Requiem

Zamutilo nebo neku svoju priču,

rastali se ljudi na raskrižju odjednom,

sad praznine kao gljive niču,

u naručju hladnom, u tjelesu bijednom...

raspolovljene ceste, razbijeni snovi,

grcaju oči sive koloture,

potaknuti odsjaj, još po koži plovi,

mramorne ploče posljednje gravure…

Kad više nisi svoj,

ostaje miris stare košulje,

i rasparen je broj,

trpiš snagu blage rosulje…

I ispraća te kuća,

preko praga grumen soli,

tek je ruka vruća,

što za život moli,

tebi je svejedno,

hladna studen lice koči,

odnosiš što je vrijedno,

u tamu vječne noći…

Zagreb, 26.11.2011.

Razglednica avanture

Nešto sasvim obično od mene,

pokisnuo list papira,

za naše slike razvijene,

za šaku misli bez okvira,

nešto malo da se bojim,

kad prešutiš putovanja,

odmah film u sebi stvorim,

za poznata rastajanja,

ne, ne mjerim nas u dane,

mi smo boja iz nature,

spakirana ljubav stane,

u razglednicu avanture…

Bila si mi ljeto koje,

u sivilo vraća boje,

zraka sunca kroz vizure,

razglednica avanture,

bila si mi večer ljetna,

nepoznata, zagonetna,

bila si mi reful bure,

razglednica avanture…

Zagreb, 19.11.2011.

Navrati

Navrati,

sjedit ćemo pod ozeblim suncem

i dimiti dah...

kroz zatvorene oči vidjet ću more...

možda te pozovem na kupanje,

a možda tvoja smrznuta ruka dotakne moju

i otopi usne željne poljupca...

navrati,

još ima stolova na terasi

i podšišanih čempresa uz koje

zaboravljam da zgrade nisu stijene...

podbočen na maglu

ispijam gusto mlijeko jeseni,

u živici pogleda,

žene drže ljubav pod rukom,

lelujaju se trofeji,

svaki otkucaj cipele

budi pločnik iz sna,

vibrira grad pod stopalima,

u vrećici rastrošnosti,

ruka zamjera težinu života,

ne osvrćem se,

čekam te uz zvuk namrgođenih

autobusa predvidljivih ruta,

navrati,

možeš li zaboraviti,

da u gradskom šašu

tonu naši glasovi,

primi me za ruku

trebam dodir tvoje kože,

kako neromantično,

naše ruke svedene na toplu opnu,

žene njišu stopala na potpeticama,

čudna konstrukcija erotike,

uzvišeno propadanje u koraku,

gledam u ruke konobara,

grije se na šalici moje kave,

razdvaja nas račun,

imamo različitu potrebu

za dodirom,

navrati,

studen mi prožima koljena,

kamene kosti zvižde crvenilom,

pod zatomljenim suncem,

sklupčala se moja prošlost,

kako se ljube zaboravljeni,

dodir ruke i čvrsta opna,

toplija od mene…

Zagreb, 17.11.2011.