Prije no što otvoriš sobu s ustajalim zrakom
provjeri je l' dišu hodnici među nama
ne navraćaš često, tek deklarativno
spomeneš da me voliš dok te zasljepljuje
svjetlost s prozora i u difuznom metežu
tražiš moj obris pognute skulpture
prepušten zabavi s televizije
nedolično te dočekujem
s daljinskim u rukama i sapunicom
što se cijedi s nepotrebnog kanala
za sto godina nitko neće znati
za nas dvoje običnih malih šišmiša
što se ljube na nečujnoj frekvenciji
razgolitila si vrećicu punu voća
i unijela mirise u urinarnu atmosferu
prije koju godinu stidio bih se sebe
sad je svejedno kad prošlost nagriza
cjelokupnu mišićnu masu i vješa se
o podbradak sijede brade, nepodšišane
rijetko dolazi brijač, rijetke su svježine
u mom susjedstvu hropće talac starosti
odlazi već godinama s iste stanice
osušena grana ružičastih šipaka
jednom sam mu poželio da pomodri
je li sućutno mijenjati iznemogle partnere
tu svijest ne vrijedi previše za življenje
jesmo li isti kad se nasmijemo spasiteljima
kad ti nečija ruka previje zglob propadanja
daleko su klupe s pokretnim slikovnicama
pred kojima ptice uzmiču kroz oblake
a one pjevaju u falsetu natapiranih frizura
ne razumiješ me u našoj sljepoći
mi više nismo sami u svojoj sadašnjosti
zvuk klavira podnosi grizodušje tipki
hvala ti za voće, što je novoga
iz mene rastu kotači bolničkog kreveta
a ja bježim u nečije krilo s krvavim mrljama
dolazi Božić na radiju, raskošno dočekan
usamljenim prolaznicima na našem hodniku
zatvori vrata, mogao bi ući život s tobom
a mi, moj šišmišu, davno smo se odrekli
lakomislenog vjerovanja u sutra…
Zagreb, 17.12.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar