Samo me pusti disati
mi nismo planine da bi
na nama osvajali vrhunce
zareži koru sasušene vrbe
i žvači moju oporost
zamišljaš me u rijeci
a ja se utapam u potocima
vezanih ruku i s kopljem
u malaksalim prsima
precjenjuješ riječi
a riječima ne možeš
prispodobiti čovjeka
barem to nisam ja
više čangrizavo biće
s nasušnom potrebom
da mu ne obraćaš pažnju
ni sklupčati se ne mogu
u osvijetljenom kutu
nabujale mračnosti
ne daš mi psovati
a prost sam poput
otirača napuštene kuće
molim te, ne prilazi mi
dovoljno si blizu
da se mrzim iznova
želiš me spasiti za sebe
plivao bih i sam
da uistinu to i želim
ne guraj me na prozore
ne vješaj po svojim usnicama
ja ne ljubim i ne dodirujem
to je umijeće odabranih
okrenut ću ti leđa
djelovat će kukavički
no to je spas za oboje
u meni je nestalo divljenje
a kad izgubiš sve slabosti u sebi
postaješ ljušturom proživljenog
samo me pusti, ne trebam dane
plitak sam i plitko zakapam kosti
dovoljno si blizu da osjetiš
hladan vjetar s planina
mi nemamo vrhunce
koje uporno tražiš…
Zagreb, 1.1.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar