Dugo je noć stajala pred tvojim vratima
gutala stakla orošena kišom s Mediterana
govorila si tiho u slušalicu i zaboravljala
da u vrtu rastu ograde prepune ruža
tmine ne razaznaju tvoje blijedo lice
na rubu stepenica izvijala se biljka
i bježala prema cesti puna prkosa
primjećuju li ljudi svjetlost noćne lampe
pod kojom čitaš pjesme južnoameričkih ljubavnika
sama si dok zabijaš prste u meki tepih
koja nježnost i bešćutnost s poda
izbjegavaš laptop i besciljna lutanja
zamišljala si pješčani otok i tirkizno more
kraj tebe leži pas čekajući šetnju
zabavljena knjigom ni ne slutiš
da netko u parku prati tvoje vrijeme
o da, on želi tvoj prolazak na poznatoj ruti
možda vaši psi odluče razmijeniti mirise
mislio je da možete razgovarati o nečemu
o čemu razgovaraju samci kad prešućuju samoću
hvataš se za povodac i guraš kosu pod kapu
kišobranom zaklanjaš tijelo i prepuštaš psu da kisne
prolaziš kraj muškarca ne primijetivši ga
kako očekuješ ljubav latino ljubavnika
pas te vuče na livadu željan igre
opireš se i držiš se puta, ne želiš u blato
muškarac baca lopticu kraj tvojih nogu
gledaš u nju i ne podižeš pogled
pitaš se zašto su psi tako lakomi za njom
muškarac se ispričava, a ti tek sad shvaćaš
da u parku nisi sama i da djeluješ jednostavno
smije li ti reći: dobra večer? Ili da tek pomazi
tvoje jadno i pokislo pseto
nije ti do druženja jer te čekaju ljubavnici pera
lako uzmičeš pred stvarnošću i grizeš na ulete
premda, godi taštini kad pobuđuješ pažnju
žena si u parku kojoj muškarci bacaju loptice
otkud im njuh da osjete slobodnu ženu
ili mašu repom na svaku privlačnu i samozatajnu
vlasnicu pokisla psa, prilika za vježbanje muškosti
no ovaj muškarac je drukčiji, plah i povučen
nekoć si tražila snažne muškarce, a sada
sada ti je draga ta loptica kraj noge i to što
ipak s nekime kisneš u parku…
Zagreb, 9.12.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar