Zamutilo nebo neku svoju priču,
rastali se ljudi na raskrižju odjednom,
sad praznine kao gljive niču,
u naručju hladnom, u tjelesu bijednom...
raspolovljene ceste, razbijeni snovi,
grcaju oči sive koloture,
potaknuti odsjaj, još po koži plovi,
mramorne ploče posljednje gravure…
Kad više nisi svoj,
ostaje miris stare košulje,
i rasparen je broj,
trpiš snagu blage rosulje…
I ispraća te kuća,
preko praga grumen soli,
tek je ruka vruća,
što za život moli,
tebi je svejedno,
hladna studen lice koči,
odnosiš što je vrijedno,
u tamu vječne noći…
Zagreb, 26.11.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar