Preko daha

Prozor išaran ti dahom
u ledu zamrznuta kiša
s početkom večeri
gužvaš rukav u noći
izlaze svjetla iz
nebeskih košulja
otkad živiš u procjepu
miješaš magličaste koktele
svakidašnji izbor riječi
povremeni odskok u prazno
natiskani lim u ruci grada
otvara dlan za novo pismo
sistem na probušenom zidu
kotura krugove struje
jesmo li naučili da ne
krotimo sjene prstima
čekaš otopljeni prizor
cvjetaju napolitanke na stolu
ne ulaziš u hladnjak
prije oglasa premijere
gledaš kako zima
izruguje nagost stabala
mi smo rođeni bez pitanja
sad nas šifriraju
da nam ne ukradu ime
pometi prstom vjetar
sa sljepoočica
ne znam tko još
kao ti
nedostaje toliko
samom sebi
slutimo izvanredne vijesti
potres pred tvojim vratima
obznanjuješ boru nasred čela
u kojoj grca madež života
je l' to kava podsjeća na budnost
koga to čekamo
da nam otkrije savršenu putanju
zvrka na ulaštenom parketu
čim se smiriš
otvori prozor, molim te
da se ne gledamo
preko daha…

Zagreb, 21.1.2012.

Ne krsti me lošim vinom

Kad magle prekriju mi oči,

i svijet se razdvoji na pola,

samo puštam da me toči,

navika nasuprot stola,

grizemo se jer se znamo,

rastajemo svake noći,

i ko djeca opraštamo,

ja ne želim nikud poći…

Ne krsti me lošim vinom,

nećeš vodom grijehe sprati,

rastajem se sa sudbinom,

nemam nikog da me vrati,

promašeni od početka,

moje nije bilo tvoje,

razdvojeni u dva retka,

uvijek jedno, nikad dvoje…

Kad magle prekriju mi oči,

ništa dobro neće za nas biti,

otuđenost sad nas toči,

da nas drugi mogu piti…

Zagreb, 11.1.2012.

Samo me pusti

Samo me pusti disati

mi nismo planine da bi

na nama osvajali vrhunce

zareži koru sasušene vrbe

i žvači moju oporost

zamišljaš me u rijeci

a ja se utapam u potocima

vezanih ruku i s kopljem

u malaksalim prsima

precjenjuješ riječi

a riječima ne možeš

prispodobiti čovjeka

barem to nisam ja

više čangrizavo biće

s nasušnom potrebom

da mu ne obraćaš pažnju

ni sklupčati se ne mogu

u osvijetljenom kutu

nabujale mračnosti

ne daš mi psovati

a prost sam poput

otirača napuštene kuće

molim te, ne prilazi mi

dovoljno si blizu

da se mrzim iznova

želiš me spasiti za sebe

plivao bih i sam

da uistinu to i želim

ne guraj me na prozore

ne vješaj po svojim usnicama

ja ne ljubim i ne dodirujem

to je umijeće odabranih

okrenut ću ti leđa

djelovat će kukavički

no to je spas za oboje

u meni je nestalo divljenje

a kad izgubiš sve slabosti u sebi

postaješ ljušturom proživljenog

samo me pusti, ne trebam dane

plitak sam i plitko zakapam kosti

dovoljno si blizu da osjetiš

hladan vjetar s planina

mi nemamo vrhunce

koje uporno tražiš…

Zagreb, 1.1.2012.

Šišmiši

Prije no što otvoriš sobu s ustajalim zrakom

provjeri je l' dišu hodnici među nama

ne navraćaš često, tek deklarativno

spomeneš da me voliš dok te zasljepljuje

svjetlost s prozora i u difuznom metežu

tražiš moj obris pognute skulpture

prepušten zabavi s televizije

nedolično te dočekujem

s daljinskim u rukama i sapunicom

što se cijedi s nepotrebnog kanala

za sto godina nitko neće znati

za nas dvoje običnih malih šišmiša

što se ljube na nečujnoj frekvenciji

razgolitila si vrećicu punu voća

i unijela mirise u urinarnu atmosferu

prije koju godinu stidio bih se sebe

sad je svejedno kad prošlost nagriza

cjelokupnu mišićnu masu i vješa se

o podbradak sijede brade, nepodšišane

rijetko dolazi brijač, rijetke su svježine

u mom susjedstvu hropće talac starosti

odlazi već godinama s iste stanice

osušena grana ružičastih šipaka

jednom sam mu poželio da pomodri

je li sućutno mijenjati iznemogle partnere

tu svijest ne vrijedi previše za življenje

jesmo li isti kad se nasmijemo spasiteljima

kad ti nečija ruka previje zglob propadanja

daleko su klupe s pokretnim slikovnicama

pred kojima ptice uzmiču kroz oblake

a one pjevaju u falsetu natapiranih frizura

ne razumiješ me u našoj sljepoći

mi više nismo sami u svojoj sadašnjosti

zvuk klavira podnosi grizodušje tipki

hvala ti za voće, što je novoga

iz mene rastu kotači bolničkog kreveta

a ja bježim u nečije krilo s krvavim mrljama

dolazi Božić na radiju, raskošno dočekan

usamljenim prolaznicima na našem hodniku

zatvori vrata, mogao bi ući život s tobom

a mi, moj šišmišu, davno smo se odrekli

lakomislenog vjerovanja u sutra…

Zagreb, 17.12.2011.

Kisnuti u parku

Dugo je noć stajala pred tvojim vratima

gutala stakla orošena kišom s Mediterana

govorila si tiho u slušalicu i zaboravljala

da u vrtu rastu ograde prepune ruža

tmine ne razaznaju tvoje blijedo lice

na rubu stepenica izvijala se biljka

i bježala prema cesti puna prkosa

primjećuju li ljudi svjetlost noćne lampe

pod kojom čitaš pjesme južnoameričkih ljubavnika

sama si dok zabijaš prste u meki tepih

koja nježnost i bešćutnost s poda

izbjegavaš laptop i besciljna lutanja

zamišljala si pješčani otok i tirkizno more

kraj tebe leži pas čekajući šetnju

zabavljena knjigom ni ne slutiš

da netko u parku prati tvoje vrijeme

o da, on želi tvoj prolazak na poznatoj ruti

možda vaši psi odluče razmijeniti mirise

mislio je da možete razgovarati o nečemu

o čemu razgovaraju samci kad prešućuju samoću

hvataš se za povodac i guraš kosu pod kapu

kišobranom zaklanjaš tijelo i prepuštaš psu da kisne

prolaziš kraj muškarca ne primijetivši ga

kako očekuješ ljubav latino ljubavnika

pas te vuče na livadu željan igre

opireš se i držiš se puta, ne želiš u blato

muškarac baca lopticu kraj tvojih nogu

gledaš u nju i ne podižeš pogled

pitaš se zašto su psi tako lakomi za njom

muškarac se ispričava, a ti tek sad shvaćaš

da u parku nisi sama i da djeluješ jednostavno

smije li ti reći: dobra večer? Ili da tek pomazi

tvoje jadno i pokislo pseto

nije ti do druženja jer te čekaju ljubavnici pera

lako uzmičeš pred stvarnošću i grizeš na ulete

premda, godi taštini kad pobuđuješ pažnju

žena si u parku kojoj muškarci bacaju loptice

otkud im njuh da osjete slobodnu ženu

ili mašu repom na svaku privlačnu i samozatajnu

vlasnicu pokisla psa, prilika za vježbanje muškosti

no ovaj muškarac je drukčiji, plah i povučen

nekoć si tražila snažne muškarce, a sada

sada ti je draga ta loptica kraj noge i to što

ipak s nekime kisneš u parku…

Zagreb, 9.12.2011.

Requiem

Zamutilo nebo neku svoju priču,

rastali se ljudi na raskrižju odjednom,

sad praznine kao gljive niču,

u naručju hladnom, u tjelesu bijednom...

raspolovljene ceste, razbijeni snovi,

grcaju oči sive koloture,

potaknuti odsjaj, još po koži plovi,

mramorne ploče posljednje gravure…

Kad više nisi svoj,

ostaje miris stare košulje,

i rasparen je broj,

trpiš snagu blage rosulje…

I ispraća te kuća,

preko praga grumen soli,

tek je ruka vruća,

što za život moli,

tebi je svejedno,

hladna studen lice koči,

odnosiš što je vrijedno,

u tamu vječne noći…

Zagreb, 26.11.2011.

Razglednica avanture

Nešto sasvim obično od mene,

pokisnuo list papira,

za naše slike razvijene,

za šaku misli bez okvira,

nešto malo da se bojim,

kad prešutiš putovanja,

odmah film u sebi stvorim,

za poznata rastajanja,

ne, ne mjerim nas u dane,

mi smo boja iz nature,

spakirana ljubav stane,

u razglednicu avanture…

Bila si mi ljeto koje,

u sivilo vraća boje,

zraka sunca kroz vizure,

razglednica avanture,

bila si mi večer ljetna,

nepoznata, zagonetna,

bila si mi reful bure,

razglednica avanture…

Zagreb, 19.11.2011.

Navrati

Navrati,

sjedit ćemo pod ozeblim suncem

i dimiti dah...

kroz zatvorene oči vidjet ću more...

možda te pozovem na kupanje,

a možda tvoja smrznuta ruka dotakne moju

i otopi usne željne poljupca...

navrati,

još ima stolova na terasi

i podšišanih čempresa uz koje

zaboravljam da zgrade nisu stijene...

podbočen na maglu

ispijam gusto mlijeko jeseni,

u živici pogleda,

žene drže ljubav pod rukom,

lelujaju se trofeji,

svaki otkucaj cipele

budi pločnik iz sna,

vibrira grad pod stopalima,

u vrećici rastrošnosti,

ruka zamjera težinu života,

ne osvrćem se,

čekam te uz zvuk namrgođenih

autobusa predvidljivih ruta,

navrati,

možeš li zaboraviti,

da u gradskom šašu

tonu naši glasovi,

primi me za ruku

trebam dodir tvoje kože,

kako neromantično,

naše ruke svedene na toplu opnu,

žene njišu stopala na potpeticama,

čudna konstrukcija erotike,

uzvišeno propadanje u koraku,

gledam u ruke konobara,

grije se na šalici moje kave,

razdvaja nas račun,

imamo različitu potrebu

za dodirom,

navrati,

studen mi prožima koljena,

kamene kosti zvižde crvenilom,

pod zatomljenim suncem,

sklupčala se moja prošlost,

kako se ljube zaboravljeni,

dodir ruke i čvrsta opna,

toplija od mene…

Zagreb, 17.11.2011.

Otoci bez zmija

Tvoj karirani kaput

odvlači me u Irsku

bojao sam se zmija

težio otocima

u magličastom gradu

poput vrućih kestena

padaju tvoji prsti

na staklena vrata

sve je puno pasa

bez pravih vodiča

zametnutih brojeva

i propuštenih poziva

poštari u civilu

dijele prekovremeno

opomene za neplaćeni trud

držiš se za zidove

nedostaju svjetionici

stolci žude za maharadžama

na slici iz školskih dana

primjećujem buduću boru

da imamo hrabrost djece

sad bi dijelili vilicu

i brdo slatkih kalorija

ne budi potištena u večer

čuvaju nas samuraji s ekrana

visoko prizemlje nad parkiralištem

bezosjećajna buka kafića

drveće je razodjenuto

hrani se maglom

predosjećamo zimu u

šahtu toplane

prije nego zaspu autobusi

papirnata vrećica baca im se

pod kotače, opušak cigarete

inhalira nezdrav grad

spajamo vremenske zone

u mojoj noći s druge strane

jutro se budi u režanju

morskih pasa

ti i ja se diramo konopcima

za čije krajeve smo vezali

otoke bez zmija

tvoj karirani kaput

odvlači me u Irsku

razumijem Gaelic

ne govoreći ga…

Rab, 31.10.2011.

Pripadanje

Hranim noć

nesanicom i svojim rukama

bdije ulična lampa

trga moje meso na

šahovska polja

moji prsti su

nepomični pijuni

željni vlastite krvi

smrznuti na rubu prozora

grabe smog pod nokte

ulica je udomila pseto

odano je parku i kiši

na pločniku posijani koraci

netko ore betonske brazde

mrak je odjenuo zgrade

hladan kaput kopča roletama

između srebrnih stupova

probija se miris pekarnice

pojest ću očima sivilo

zar nitko ne živi u krošnjama

rascvjetanih kuća na brijegu

samo se autobus skliže padinom

izbija iz mraka i sopće

zagrijava me glazba s radija

bit će čudno pozivati se na

radio Sljeme kad postaje

postanu plakat prošlog vremena

za sad moja rebra češu radijator

u travi nema uspomena

čekam kasnonoćne šetače pasa

oni donose smirenost na povodcu

večeras nema probisvijeta

s napuklim glasom i vrećicom

starog kruha otetog kontejnerima

ljudi bacaju da bi se hranili

nitko ne podilazi jeseni

ne postoje barke

iako parkiralište sa šarenim automobilima

podsjećaju na luku

zašto se vežemo za parkirna mjesta

svako ima svoje pristanište

na kojem meso iz limenki

osjeća zadovoljstvo pripadnosti

jesmo li sačuvali dom poznavanjem ključeva

roleta se spušta

i mene je odjenuo mrak…

Zagreb, 28.10.2011.

Čovjek koji pjeva

Tragao sam za bogatstvom svijeta,
svijet je bio manji nego pamtim,
stisnula se mora svih ovih ljeta,
a ja ne znam kako da se vratim,
mislio sam da ću sreću naći,
tražio je tamo gdje je nema,
svaki izbor u životu znači,
a ja lutam kao sjena izgubljena...

Oprosti što sam čovjek koji pjeva,
i luta od vrata do vrata,
svaka munja što nada mnom sijeva,
jest minuta moga sata,
oprosti što te volim kakva jesi,
dubok trag u tvojim očima,
i svaka suza što ti lice resi,
u mom srcu biser počiva...

Zagreb, 25.10.2011. 21:45 ;)