Hranim noć
nesanicom i svojim rukama
bdije ulična lampa
trga moje meso na
šahovska polja
moji prsti su
nepomični pijuni
željni vlastite krvi
smrznuti na rubu prozora
grabe smog pod nokte
ulica je udomila pseto
odano je parku i kiši
na pločniku posijani koraci
netko ore betonske brazde
mrak je odjenuo zgrade
hladan kaput kopča roletama
između srebrnih stupova
probija se miris pekarnice
pojest ću očima sivilo
zar nitko ne živi u krošnjama
rascvjetanih kuća na brijegu
samo se autobus skliže padinom
izbija iz mraka i sopće
zagrijava me glazba s radija
bit će čudno pozivati se na
radio Sljeme kad postaje
postanu plakat prošlog vremena
za sad moja rebra češu radijator
u travi nema uspomena
čekam kasnonoćne šetače pasa
oni donose smirenost na povodcu
večeras nema probisvijeta
s napuklim glasom i vrećicom
starog kruha otetog kontejnerima
ljudi bacaju da bi se hranili
nitko ne podilazi jeseni
ne postoje barke
iako parkiralište sa šarenim automobilima
podsjećaju na luku
zašto se vežemo za parkirna mjesta
svako ima svoje pristanište
na kojem meso iz limenki
osjeća zadovoljstvo pripadnosti
jesmo li sačuvali dom poznavanjem ključeva
roleta se spušta
i mene je odjenuo mrak…
Zagreb, 28.10.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar