Zavidim Zagrebu jer on te ima,
u pogledu svome čuva te brižno,
to srce meko u naručje prima,
o srce milo ti moje nedostižno.
Ljube te pločnici, korake ljube,
zgrade se njišu na osmijehu tom,
noći se pletu, u beskraju gube,
a ja sam tek putnik u beznađu svom.
Djevo u danu što krasiš mu pute,
je l' Zagreb cijeni tvoj plemenit hod,
zar parkovi ovi ništa ne slute?
Da, ti si mi ljubav, sav nebeski svod,
i riječi su ništa tek plaha sjen',
moja si iskra ta sjaj svjetla za zjen'.
Rab, 2.8.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar