Nagnuće

Večeras sam dubok glas saksofona,
dim cigarete prozaičnog kuta,
otupjeli gen lažnog praiskona,
pasta za zube krajnje istisnuta.

Možda sam žar s tipičnim manirom,
gorim pod plaštem potrošene sudbe,
biće neko ovjenčano satirom,
bezazlen primjerak sušte uljudbe.

Sklupčam se tako tik uz njene grudi,
i osjetim pero što za njom žudi,
riječi su splavi u potonuću.

Nedostaje slika iznad kamina,
samoća je stara moja vještina,
što opire se snažno mom nagnuću.

Rab, 29.8.2014.