Mogu li izrasti
u sjeni
tvoga dvora
gdje
vjetar mete
sasušeno
lišće loze
oboje smo
sanjari
kojima
nedostaje
smijeh
razigranih vrabaca
pogledaj
me
u vrućoj
masi
džema od
smokava
jesen
ostavlja svoje pismo
ne čitaj
samotnu riječ
nismo
spremni na
sobu s
pogledom
ljuljaju
se prikaze
na
kamenom zidu
još ima
vještih ruku
koje mogu
more
isplesti
u kosu
nevina
djeteta
nama
treba malena školjka
dovoljna
da se u nju
stisne
grad od
svih naših
snova...
Rab, 5.9.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar