Ne znaš

Ne znaš me u večer

kada otkucaji srca postanu teški

a sat na zidu pjeva istu pjesmu

ne znaš me dok se vuku oblaci

i ceste kaplju tminu na sasušene kupine

ne razmišljaš o rascvalim granama i

smežuranim listovima na svom dlanu

prolazio sam tvojim životom

zarobljen kao sjena što se bori

s prepolovljenim Mjesecom

ne znaš da sam plakao s tobom

baš onda kad si pomislila da si sama

sjećaš se, baš onda kad je more

vrištalo na barke otimajući ih od veza

ne znaš, ti ništa ne znaš o meni

htjela si da te volim kao što proljeće

voli probuđene vrištine

htjela si da sanjamo neispisane stranice

nepostojećeg dnevnika

jednostavno ne znaš, ne znaš koliko mi je teško

ljubiti tragove u sebi i ostati nevidljiv

ne znaš gdje dodiri postaju odbačena prašina

nečije stvarnosti, gdje poljubac nema vrijednost kajanja

bolje da se pravimo stranci, jer ne znaš

ne znaš u kojem pravcu lutaju lunatici

i gdje se mjesečina pakira za sanjare

samo ostavi upaljeno svjetlo na svom pragu

da se sjenom sakrijem u vrtu

dok me ne nagrize tama odlazećih cesta

s koje dopire dahtanje zalutala psa

ne znaš, a ja nemam volje objašnjavati tvojim čulima

zašto jutra mirišu na cimet i zašto tako modro

nečiji pogled pripada moru

jednostavno ne znaš, ne znaš da već odavno

pripadam noći, citrusnim zjenicama uličnih lampi

i ponekom koraku u šumu vjetra i otetom vrisku vala

ne znaš, i bolje je da ne znaš

čemu objašnjavati rastopljen kamen i smokvu što

žili njegovim srcem...

Rab,                                                       18.9.2013.