Gondola

Gondolom uvodiš
moje nestrpljenje
u kanale s maglom
trebao bih izgubljen
rasaditi jabuke
nošen tvojom sigurnošću
klizim bez vala
bez šuma
bez kapi na pramcu
vrtoglave praznine
izbijaju dah iz pluća
prolazimo s nadom
šipražja bez ptica
uski su vidici
zapinjem na
motku kojom odguravaš
lice neke mile obale
za što da se uhvatim
brišeš mi ruke
ledenom spoznajom
moja duša je mrav
što nosi te na leđima
sve teža, sve draža
u kanalima izgubljeni
a dalje, a dalje
mrcvarimo magle
i kao da ti je draga
ta zalutalost u
prolasku
odgrizi me k'o jabuku
i nek' mi tijelo
mre na tvojim usnama
dovoljno ću biti blizu
u ovom mrtvom kanalu
da te podsjetim
na slanu smokvu
što rađa se jutrom
i umire noću
u azurnom oku tišine
dok me uvodiš
na mjesta nepoznata
gondola pod tvojom rukom
moj dom je
moje nestrpljenje…

Zagreb, 8.11.2009.

Preobrazba

Dok razbuđuješ me

bljeskom s ekrana

pekari u dva ujutro

hrane brodolomce

na pomičnoj ogradi

neodoljiv miris

svježe pecivo i ti

s monotonom

zvučnom kulisom

spikera u prašumi

moje noge su

hladne klisure

niz koje kliziš

grčevito, da ne ispadneš

kraj zapetljanih pontona

neobuzdano želim

komociju u snu

možda se elastičnost

noćne proteze

pokaže dovoljno jakom

da me odbaci

do sredine parketa

ovaj krevet je

bespotrebna granica

u pustinjskoj preobrazbi

a gnušanje se lijepi

poput slatkih datulja

među prstima

uporno mi se privijaš

dok noć miriše

na prutiće sa sezmom

daleko je kava

i asteroidi u kupaonici

izvlačim se na rub kreveta

crvenilo na bokovima

sve je normalno

krater na sredini

određuje boravište

iz nas sipi pijesak

prilagođeni preobrazbi

postajemo pustinjaci

pustinja s čašom vode

i parketom što svjetluca

uz glas iz prašume

s neke bolje strane

kreveta…

Zagreb, 7.11.2009.

Biljeg

Potpisuješ mi podsvijest

biljegom začarana pera

da ne bih ni slučajno

otplovio u boci

razvezuješ vjetrove

da plešu na pragu

poput medvjeda

na nekom ruskom trgu

zakrpana prsa

blještavom prašinom

s mjesečevih trepavica

podloži mi snove

kamenim kućama

pred kojim se zibaju

jasne noći

zasadi me u gnijezdu

u kom se hrani sunce

morskim dubinama

samo da ne otplovim

u zrnate oceane

gdje bespovratno

gubim tvoje orijentire

uzmi me na vjeđu

božanstvena oka

da donosim san

besanim lutalicama

što išću pravi ton

ne gradi mi

sliku u kojoj žive

pruge s ruba na rub

s kraja na kraj

tvoj biljeg je snažna

potka kojom me tkaš

jesam li zaustavio

razapeta jedra na

vratima crnih rupa

trgaj moju volju

za nepoznatim

jer moje je da

čekam probuđenu podsvijest

koju bilježi

pero s kistom

tvoje meke kose…

Zagreb, 6.11.2009.

Samoživost

Graviranje svijesti

potkoženim samoljubljem

bez imalo kritičnosti

lijepe se etikete

eskadrile ponosa

bombardiraju vrh nosa

koji žar za isticanjem

pupčane vrpce

pripadanje grupi

težnja za uokvirenjem

samostalnost se ne cijeni

treba ovisit o svakome

pripit se poput pijavice

i sisati tuđu malodušnost

za neku svoju buduću dramu

da, mi ljudi usmjeravamo

sunce na svoje lice

biramo bolji profil

i bezizražajno suosjećamo

sa samim sobom

jer nakaradno je

shvatiti da u šumi

postoje i druga bića

glavna je prezauzetost

slobodnim vremenom

površnost medija

za okretanje karata

djeluje na konačnost

predodređuje se

skrbništvo nad

silikonskim suzama

kupovanje razumijevanja

dobro usklađenim ritmom

naručenog konektiranja

kolektivne svijesti

jedan neka misli

drugi neka slijede

jedan neka sjedi

drugi neka trče

dok ne zagore trepavice

gravirana svijest

nametat će

svoje likove

kao savršenstvo

izbora…

Zagreb, 4.11.2009.

Rub pod prstima

Kad prsti zapinju

po rubu prazne čaše,

izgubljen razgovor

u napadnoj tišini,

i ne znam kome je,

odsutniji taj tren,

u kojem izvlačim,

uzdah za svoj bijeg…

Na rubu pameti,

vješam svoju bit,

ne gledaj zidove,

u koje ćeš se skrit…

Na rubu čaše prstima,

sviraš tužne tonove,

zaneseni u mislima,

sazidali smo zidove,

i kud bi mogli pobjeći,

da voliš se a nestaneš,

i opet ćeš mi pronaći,

način s kojim postaješ…

Sve bitne stvari su

nanizane pred zid,

sad trpamo u nas

gorčinu obzira,

zar vrijedi šutjeti,

rub pod prstima,

kad znamo otkud je,

tišina u nama…

Zagreb, 2.11.2009.

Neizbježno

Blokiraj me

stisnutih usana

ne daj da prijeđem

vrhove Himalaje

lutat ću među vilama

zapleten u šarene trake

obožavajući te blijedu

na planinskom jezeru

neizbježno sam željan

tvoga zagrljaja

u pamučnoj mekoći

što se natapa

atlantskom ciklonom

mogao bih naizgled

bezbrižno tumarati

nedjeljnom pustoši

i nitko ne bi znao

ti si preda mnom

u blagom svjetlu

svijeće pod raspelom

dolaze zagrebačke kiše

osvajaju dosadom

i pogledom s prozora

a ti si prizorna

među rascvjetanim tulipanima

s rukom na krošnji smokve

što neumorno rađa

medom na tvojim usnama

stisni ih

blokiraj moju žudnju

neispavanu u košari

žilavu i slatku

mandulat topljivi

i ne budi mi sklona

tvoja naklonost je bol

uzet ću sve što mi daš

i učiniti svojim

nesmotreno te ljubim

i dok padam u vrtlog

kiša s mirisom snijega

odgurni me, snažno

među tulipane crvene

u med smokvin

da me blažiš

svojim usnama…

Zagreb, 1.11.2009.

Đentlmen

Otkud snijeg na suhom lišću

bremenite grane od peruti

grad u psorijazi

češa se bjesomučno

nahranjen kamenim idiotima

tone u podzemne garaže

a noć vještica

i zapljuvani đentlmen

što boji se uroka

i ponekog nagaza

na gradilištu punom mita

raspravu vode

na probušenom izvoru

prireznih vena

svijeća na betonskoj torti

đentlmen puše vidovito

izgradit će prikrajke

iscrpsti pjenu s kava

pročelnički zapovjediti

guljenje banana

i mudro čuvati

kaktuse na prozoru

glumeći teksaškog renđera

s ulaštenom metalnom zvijezdom

i škarama u rukama

najbrže škare zapada

groblje prerezanih vrpci

svjedoči njegovoj taštini

u noći vještica

prebraja krunicu

i sprema se za sve svete

uz puricu i mlince

prijeti štednjom

raspisujući rasipni referendum

za kruha i igara

za grad koji igra

bez gledatelja

na oduzimanje bodova

na faktor sreće

otkud snijeg na suhom lišću

možda s kaputa

perutanog propovjednika

đentlmena koji triput

pljucne dok prelazi

preko nas…

Zagreb, 31.10.2009.

Putnici

Što znači biti dobar,

zar nosit sve u sebi,

i pokušaš na bolje,

a sve u tebi blijedi,

tek križaju se dani,

zarezi se nižu,

i zime još od lani,

grizu me i stižu…

Što znači da te imam,

kad više nemam sebe,

naplatit će mi zime,

bježanja od tebe,

i tko dobrotu cijeni,

cijelu ruku bi mu dao,

a gdje idu ostavljeni,

kojim život tek je stao…

Tko zna tko smo mi,

želim živjeti,

mrvu radosti,

još osjetiti,

što je u meni,

neće nestati,

mogu dijeliti,

još imam ljubavi…

Tko zna tko smo mi,

samo putnici,

negdje zastali,

u sjeni ljubavi,

želim živjeti,

još osjetiti,

mrvu radosti,

daruj mi…

Zagreb, 29.10.2009.

Čime

Čime me zadržavaš

nasukanog u bezvremenu

niz tjeme da procure prsti

i da sipiš sitna kao pijesak

u moje grudi

uguši me i ne daj mi

da biram i izabirem

sve premoštene brazde

nestaju u mome opkopu

i nema zmajeva i straha

tek poneka glavobolja

kalemiš svoj lik

u prozoru opčinjenosti

ne mogu ti izreći

nemam opravdanja

nesuvislo uzdignuće

u kojem puca žličica

neobjašnjivo si tu

a ja sve ustrajniji

držim li prečvrsto

ruku radosnicu

ne zaobilazi nečujno

grmove mirisnog lovora

podsjeti se potajno

kad nitko ne vreba

na raskriljenu dobrotu

na osjećaj nesputan

kojim lebdjela si mnome

i tako lako, a čime

zadržala me da postojim

u sebi samom

s par dijamantnih ureza

i pravcem od sasušenog trnja

sad premošten i svoj

pružam ti zrelu jabuku

uroni ju u crno vino

pod stablom zrele masline

i par suhih smokava

nek' nikne zadovoljstvo

dok sipe tvoji prsti

rast će nebo

u mojim očima

a ti lebdi morem

koje gleda tvoju snagu

čime, čime me zadržavaš

da nastavljam dalje…

Rab, 28.10.2009.