Tisuće rijeka u mojoj zjenici,

kraj otvorenih vrata prolaze ljudi,

večeras,

ako se pojavi more na tvojem dlanu,

svjetlost planktona rosit će ti tijelo,

kao nijemi vojnik čuvat ću ti kosu,

da ne odluta u nečije tuđe misli,

ako nas šum čempresa upozori na prolaznost,

ne plaši se,

još držim pijesak na otkucaju srca,

pomalo,

da ne razbudimo večer,

puštat ćemo minute kao plahe grlice

i ne vjeruj barci na obzoru,

to izgubljene duše hvataju mjesečinu u mreže

da im svijetli na povratku u stvarnost...

ti,

znaš da sam pod lišćem loze

sakrio titraj tvog osmijeha,

jer jutra kradu putenu slobodu

vrišteći tracima Sunca...

Rab,                                28.9.2012.

Bijela boema

Ako otkriješ svoje tajne,

to je kao da naga prolaziš mjesečinom,

ne očekuj da ću noću,

i ja tragati za svjetlom,

jer tek sam bijela boema

što se boji punog mjeseca

na tvojim grudima.

Ako tvoju kosu

razmrse valovi utjehe,

ne očekuj da ću tražiti

nedostignute dubine,

jer tek sam bijela boema,

kap vode u tvojoj kosi

otrgnuta nit s tvoje istine.

Ako tvoje ruke dotaknu

brodovi što mirišu na oceane,

ne očekuj da ću plivati za tobom,

jer moje more graniči s

tvojim uronjenim usnama,

a ja sam tek bijela boema,

što trijezno razmiče zastore,

među uspavanim čempresima.

Ako uhvatiš dio svojih riječi,

u jutarnjoj pjesmi ptica,

ne očekuj blagoslov

tek rođenog Sunca,

jer ja sam bijela boema,

otuđeni stih u poruci dana,

samo pritajena sjena

što te otkriva dok se prigibaš

i ljubiš stopalima sasušenu borovinu,

ako otkriješ svoje tajne,

bit ću slabiji od tebe,

rasprodana obala bez

narančastog zalaska,

jer ja sam bijela boema,

zalizak bez otkucaja,

ili tek zgrušana krv

na zagriženoj usnici,

ne očekuj da ću doći,

prepusti se brodovima,

moje more odavno

nema snage

čuvati tajne u svojim

dubinama...

Rab,            10.7.2012.

Koktel

Dugo čekanje na otiske

pepeljara ubrzano diše

ljudi pokrivaju se kućama

i drže ključeve na srcu

tko otvara podne u očima

briše pepeo s lica

moje ruke su parkovi

po kojima lutaju kiše

zar ne postoji nitko

tko zna moj pravi kod

ako usporim grane

moji putovi se šire

dovoljno za dvoje

a opet premalo za svitanje

koliko obješenih poruka

kraj zatvorenih vrata

lokoti imaju vječan sjaj

naslanjam se na obzore

kroz mene prolaze slike

projicirana stvarnost

zamućeno brizga

ohladit ću vjetrove

i plutati na ledu

kao koktel razmijenjenih priča

možda me dodirnu

usne večernjeg neba

noć je mistična sjena

nad tragovima dana

kad parkovi u meni

žamore dodirima

dogorjet će tišina

na vrhu cigarete

polako će kuće

razbacati krovove

da zaključana srca

otkriju zvijezde

pa ako zaluta

sonoran glas među

ogoljenim prstima

ne prijete podneva

to samo oči

drže parkove

na vjeđama...

Rab, 30.5.2012.

Doručak na Mjesecu

S pogledom na Zemlju

idealan smjer

mjehur dobre volje

moj doručak na Mjesecu

zaglušen tišinom

tamna tvar na rukavicama

bacam kamenčiće u oceane

preskačem kartonske zgrade

ovdje već dugo nije bilo nikog

tek zastava probodena žicom

trag stope velike za čovječanstvo

tko briše stope pred vratima

piknik milijardi pred kamerama

stopiram komete

žuljam stakleni pod domaćina

kad nas obasja Sunce

progutat će nas za ručak

Mjesec servira svoju tamnu stranu

kao bolju polovicu kreveta

mi smo ljubavnici kratera

beznačajnog ostatka puberteta

ako se zaletim dovoljno snažno

skočit ću na najviši nedirnuti vrh

zasad samo doručkujem

fino ozračenu prašinu

bez prava na povratak

koloniziram sivi okrajak sira

bacit ću kost na Zemlju

neka psi zavijaju od sreće

kad sljedeći put poželiš

da nestanem nekuda daleko

učini to prije spavanja

ovako probuđen daleko

propuštam oglase u novinama

a danas sam trebao kupiti

malu barku za dvoje

ne plači, moglo je biti i gore

mogao sam, recimo

umjesto doručka na Mjesecu

glancati Saturnove prstene

ako se zaručim sa svemirom

poželi mi sreću

nestat ću već nekako

sam...

Zagreb,                   26.4.2012.

Žene s trešnjom u kosi

Skučen u tvom pogledu

odašilješ solarne baklje

mrzim koliko te volim

privijaš se uz rascvjetanu trešnju

a u kosi rosi slap latica

što tvoje ruke rade u mom srcu

umivaš lice jutrima

nadrasla si ljuljačke

sad te njišu sjeverni vjetrovi

dopuštaš da me grizu

olovne zvijeri moje prošlosti

posudi mi svoju staloženost

da ne kipim u jantarnoj suzi

kad se razapnemo riječima

neka krvare uskličnici s očnjaka

ti si jedina koja ne skrivaš

moje poražene udove

vijorimo se u metežu

razgrananih noćnih sjena

izgubio sam sebe

poput razbacanih igračaka

ugrizi me vriskom slobode

što viri iz otkopčane torbice

izgužvaj mi lice i poderi

kolaž mojih snova popločat

će rastavljene pločnike

ti ne brineš za jednake

kriške otuđene stvarnosti

i ne zamjeraš moj pad

jednostavna nadmoć

žene s trešnjom u kosi

stisni to srce rukama

iscijedi nektar kojim se opijaš

zazovi ledene vjetrove

da me smrznu u poluglasu

pa kad jednom naiđu Sunce

i bakreno srce Juga

moje zadržano ja

razlit će se potocima

kraj kojih cvjetaju

žene s trešnjom u

kosi…

Zagreb, 6.4.2012.

Marčanske bure

Zagrijani ledolomci zamućene perspektive

ishodište na rubu plačnih retrovizora

pomnoženi kutnjaci usitnjuju kosti

izjedaju se kopna i sasušena korita

s vrha upaljene kože mašu pogledi

razbijaju se kristali u nosnicama

opet si zaručena za svoju sobu

i nosiš platnenu vjenčanicu odustajanja

korizmeno ustezanje od izlazaka

bespotrebna štednja potplata

vrhunac opsjene svježi ruž

razmičeš razbarušenu kosu

kao zastor neke iscijeđene predstave

okupaj se u vinu i pogriješi ponovno

nitko ne zamjera na pokušajima

dovoljno sam hrabar da gledam

kako toneš protiv sebe, a ti

ti mi ne daš prići da te zagrlim

škripom tramvaja i bezrazložnih

sjecišta prijetvornih prekretnica

obuci te cipele koje toliko voliš

probudit ćemo proljeće u fontanama

i gaziti mrak s pločnika

ne, ti se krijepiš bijelim zastavama

kao da je lakše odustati prije boli

skrenuti krivicu na razmrvljeni

govor oproštaja pred kamenim zidom

je l' znaš gdje je ta kuća

u kojoj žive prošla vremena

na stubištu djetinjstva nesmotrenog

opet lutamo među sobom

a noć je tako predvidljivo erotična

čime se tješe samci po kafićima

dok ne nalete na cigaretu u pepeljari

nećeš zalutati nigdje tako

bijesne ti grudi pod spavaćicom

a sokovi teku u meke jastuke

usnula bi nad sobom i vrištala

u plazmene oaze tvog skrivenog svijeta

tako prosječno zamiru krikovi

nad krovovima spojenih kuća

bestijalna nemoć grize te za vrat

a mogla si povrh sebe

odriješiti uplašene ptice

i pustiti da stignu marčanske bure…

Zagreb, 10.3.2012.

Nezaustavljivo

prokleto nezaustavljivo,
poput dobrog filma...
dobra vremena ''novog doba'',
prokleto nezaustavljivo;
poput dobrog filma,
s prošvercanim starkama,
spitkom, i mlakom žujom u ruci,
dok te clash ''pita'': ideš li ili ostaješ...
ostao bih,
samo da mogu opet čuti tišinu
ponoćnog Zagreba
kojim krstare milicajci
u potrazi za dokonim romantičarima
koje je smlatio pelinkovac...
prazna tramvajska stanica,
i dug korak do Črnomerca...
Zagreb se mjeri na stanice,
poznaješ sve ljude
i ne praviš se da si netko
tko je pokupio svu pamet svijeta,
jer u svakom kvartu
Bački Zagre stuhpa šeja...
prokleto nezaustavljivo,
poput dobrog filma u cesarcu,
i šampita u lokalnoj slastičarnici
s mirisom ćevapa
iz susjednog lokala...
nezaustavljivo...

Zagreb, 31.1.2012.

Bokun vire

Skončat će mi tilo daleko od mora,
ka vapor ča je ostavljen ruzinat,
a moji su puti urezana bora,
južina cidi, kasno se za minjat,
a di je grad iz kojeg sam poteka,
di san ka mulac balune raspara,
miris kužine i posteja meka,
di se beštima, i za ništa kara…

Ostavit ću sviću da mi dušu vodi,
prikrstit i molit za sve grije svoje,
kad nima čovik žeje da se opet rodi,
sve mi priko mire od mižerje moje…

Jubav me potroši, razbilo o stine,
ka drvo rastoči, uprtilo brime,
šta san se rodija, boje da me nije,
jer san izgubija sunce ča me grije,
šta san se rodija, sve mi priko mire,
svića dogorila, tek za bokun vire…

Zagreb, 28.1.2012.

Preko daha

Prozor išaran ti dahom
u ledu zamrznuta kiša
s početkom večeri
gužvaš rukav u noći
izlaze svjetla iz
nebeskih košulja
otkad živiš u procjepu
miješaš magličaste koktele
svakidašnji izbor riječi
povremeni odskok u prazno
natiskani lim u ruci grada
otvara dlan za novo pismo
sistem na probušenom zidu
kotura krugove struje
jesmo li naučili da ne
krotimo sjene prstima
čekaš otopljeni prizor
cvjetaju napolitanke na stolu
ne ulaziš u hladnjak
prije oglasa premijere
gledaš kako zima
izruguje nagost stabala
mi smo rođeni bez pitanja
sad nas šifriraju
da nam ne ukradu ime
pometi prstom vjetar
sa sljepoočica
ne znam tko još
kao ti
nedostaje toliko
samom sebi
slutimo izvanredne vijesti
potres pred tvojim vratima
obznanjuješ boru nasred čela
u kojoj grca madež života
je l' to kava podsjeća na budnost
koga to čekamo
da nam otkrije savršenu putanju
zvrka na ulaštenom parketu
čim se smiriš
otvori prozor, molim te
da se ne gledamo
preko daha…

Zagreb, 21.1.2012.

Ne krsti me lošim vinom

Kad magle prekriju mi oči,

i svijet se razdvoji na pola,

samo puštam da me toči,

navika nasuprot stola,

grizemo se jer se znamo,

rastajemo svake noći,

i ko djeca opraštamo,

ja ne želim nikud poći…

Ne krsti me lošim vinom,

nećeš vodom grijehe sprati,

rastajem se sa sudbinom,

nemam nikog da me vrati,

promašeni od početka,

moje nije bilo tvoje,

razdvojeni u dva retka,

uvijek jedno, nikad dvoje…

Kad magle prekriju mi oči,

ništa dobro neće za nas biti,

otuđenost sad nas toči,

da nas drugi mogu piti…

Zagreb, 11.1.2012.

Samo me pusti

Samo me pusti disati

mi nismo planine da bi

na nama osvajali vrhunce

zareži koru sasušene vrbe

i žvači moju oporost

zamišljaš me u rijeci

a ja se utapam u potocima

vezanih ruku i s kopljem

u malaksalim prsima

precjenjuješ riječi

a riječima ne možeš

prispodobiti čovjeka

barem to nisam ja

više čangrizavo biće

s nasušnom potrebom

da mu ne obraćaš pažnju

ni sklupčati se ne mogu

u osvijetljenom kutu

nabujale mračnosti

ne daš mi psovati

a prost sam poput

otirača napuštene kuće

molim te, ne prilazi mi

dovoljno si blizu

da se mrzim iznova

želiš me spasiti za sebe

plivao bih i sam

da uistinu to i želim

ne guraj me na prozore

ne vješaj po svojim usnicama

ja ne ljubim i ne dodirujem

to je umijeće odabranih

okrenut ću ti leđa

djelovat će kukavički

no to je spas za oboje

u meni je nestalo divljenje

a kad izgubiš sve slabosti u sebi

postaješ ljušturom proživljenog

samo me pusti, ne trebam dane

plitak sam i plitko zakapam kosti

dovoljno si blizu da osjetiš

hladan vjetar s planina

mi nemamo vrhunce

koje uporno tražiš…

Zagreb, 1.1.2012.