Koktel

Dugo čekanje na otiske

pepeljara ubrzano diše

ljudi pokrivaju se kućama

i drže ključeve na srcu

tko otvara podne u očima

briše pepeo s lica

moje ruke su parkovi

po kojima lutaju kiše

zar ne postoji nitko

tko zna moj pravi kod

ako usporim grane

moji putovi se šire

dovoljno za dvoje

a opet premalo za svitanje

koliko obješenih poruka

kraj zatvorenih vrata

lokoti imaju vječan sjaj

naslanjam se na obzore

kroz mene prolaze slike

projicirana stvarnost

zamućeno brizga

ohladit ću vjetrove

i plutati na ledu

kao koktel razmijenjenih priča

možda me dodirnu

usne večernjeg neba

noć je mistična sjena

nad tragovima dana

kad parkovi u meni

žamore dodirima

dogorjet će tišina

na vrhu cigarete

polako će kuće

razbacati krovove

da zaključana srca

otkriju zvijezde

pa ako zaluta

sonoran glas među

ogoljenim prstima

ne prijete podneva

to samo oči

drže parkove

na vjeđama...

Rab, 30.5.2012.