Skučen u tvom pogledu
odašilješ solarne baklje
mrzim koliko te volim
privijaš se uz rascvjetanu trešnju
a u kosi rosi slap latica
što tvoje ruke rade u mom srcu
umivaš lice jutrima
nadrasla si ljuljačke
sad te njišu sjeverni vjetrovi
dopuštaš da me grizu
olovne zvijeri moje prošlosti
posudi mi svoju staloženost
da ne kipim u jantarnoj suzi
kad se razapnemo riječima
neka krvare uskličnici s očnjaka
ti si jedina koja ne skrivaš
moje poražene udove
vijorimo se u metežu
razgrananih noćnih sjena
izgubio sam sebe
poput razbacanih igračaka
ugrizi me vriskom slobode
što viri iz otkopčane torbice
izgužvaj mi lice i poderi
kolaž mojih snova popločat
će rastavljene pločnike
ti ne brineš za jednake
kriške otuđene stvarnosti
i ne zamjeraš moj pad
jednostavna nadmoć
žene s trešnjom u kosi
stisni to srce rukama
iscijedi nektar kojim se opijaš
zazovi ledene vjetrove
da me smrznu u poluglasu
pa kad jednom naiđu Sunce
i bakreno srce Juga
moje zadržano ja
razlit će se potocima
kraj kojih cvjetaju
žene s trešnjom u
kosi…
Zagreb, 6.4.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar