Smireno

Smirio se čovjek

zaključao kaput

pod šeširom

mačak gleda

bez dima

i kašlja u šaci

nanovo raste

u stolici za ljuljanje

čovjek pripitomljen

na sjene na zidu

negira šum s ulica

pije čistu vodu

s rukom na prsima

nanovo raste

uljuljan u sebe

smirio se očigledno

ne tapšaju mu rame

kolonija izuvenih papuča

čekaju udomljenje

ne zbori, smiren je

tko zna tko navlači

njegovu skromnost

na sebe

u hladnoći ljubomore

i štiti svoju

pravilnu putanju

smirio se

uljuljan na stolcu

s glazbom za sobu

za toplo piće

oštro u grlu

mačak viri pod šeširom

bez potrebe

za nekom kretnjom

sve je smireno

i ključ u vratima

plin na štednjaku

čaj što kipi

kolačić na tanjuru

čaša čiste vode

ruka na prsima

ulica na ulici

križ na križu

pogled…

Zagreb, 12.11.2009.

Ne tješi me

Nemoj me tješiti

utjehom vode na dlanu

neočekivanim cvijetom

u razdjeljku noći

krstarit će rosa

u slapu kose

i srebrena nit

o kojoj živim

kucat će na

jagodici kojom hraniš

moje gladne usne

nemoj mi za zbogom

uzeti jutra u suncu

kojim grijem sjećanja

ako zaspem smiren

kraj prolaza vjetrova

gdje ptice suše svoja krila

započni svoj krug odlaska

da me sretneš kad se

probudim svjež od

nabujalih snova

nemoj me tješiti

blagom kišom

na rezbarenom vratu

jer dok kisnem

kraj rastrčanih ljudi

ispirat ću sol

što izvire iz oka

i kiša i ja

gasit ćemo ulicu

prepunu sivih zmija

ne tješi me pjesmom

tihim pjevušenjem

majčinske dobrote

neće mi biti lakše

ne prilazi mi s cvijetom

kojim kosiš bore

mog namrštenog čela

zaslužio sam starost

i bubnjanje sljepoočica

ne, ne tješi me

da ćeš doći

puštam te u krug

ne prekidaj mi nit

molim te…

Zagreb, 10.11.2009.

Gondola

Gondolom uvodiš
moje nestrpljenje
u kanale s maglom
trebao bih izgubljen
rasaditi jabuke
nošen tvojom sigurnošću
klizim bez vala
bez šuma
bez kapi na pramcu
vrtoglave praznine
izbijaju dah iz pluća
prolazimo s nadom
šipražja bez ptica
uski su vidici
zapinjem na
motku kojom odguravaš
lice neke mile obale
za što da se uhvatim
brišeš mi ruke
ledenom spoznajom
moja duša je mrav
što nosi te na leđima
sve teža, sve draža
u kanalima izgubljeni
a dalje, a dalje
mrcvarimo magle
i kao da ti je draga
ta zalutalost u
prolasku
odgrizi me k'o jabuku
i nek' mi tijelo
mre na tvojim usnama
dovoljno ću biti blizu
u ovom mrtvom kanalu
da te podsjetim
na slanu smokvu
što rađa se jutrom
i umire noću
u azurnom oku tišine
dok me uvodiš
na mjesta nepoznata
gondola pod tvojom rukom
moj dom je
moje nestrpljenje…

Zagreb, 8.11.2009.

Preobrazba

Dok razbuđuješ me

bljeskom s ekrana

pekari u dva ujutro

hrane brodolomce

na pomičnoj ogradi

neodoljiv miris

svježe pecivo i ti

s monotonom

zvučnom kulisom

spikera u prašumi

moje noge su

hladne klisure

niz koje kliziš

grčevito, da ne ispadneš

kraj zapetljanih pontona

neobuzdano želim

komociju u snu

možda se elastičnost

noćne proteze

pokaže dovoljno jakom

da me odbaci

do sredine parketa

ovaj krevet je

bespotrebna granica

u pustinjskoj preobrazbi

a gnušanje se lijepi

poput slatkih datulja

među prstima

uporno mi se privijaš

dok noć miriše

na prutiće sa sezmom

daleko je kava

i asteroidi u kupaonici

izvlačim se na rub kreveta

crvenilo na bokovima

sve je normalno

krater na sredini

određuje boravište

iz nas sipi pijesak

prilagođeni preobrazbi

postajemo pustinjaci

pustinja s čašom vode

i parketom što svjetluca

uz glas iz prašume

s neke bolje strane

kreveta…

Zagreb, 7.11.2009.

Biljeg

Potpisuješ mi podsvijest

biljegom začarana pera

da ne bih ni slučajno

otplovio u boci

razvezuješ vjetrove

da plešu na pragu

poput medvjeda

na nekom ruskom trgu

zakrpana prsa

blještavom prašinom

s mjesečevih trepavica

podloži mi snove

kamenim kućama

pred kojim se zibaju

jasne noći

zasadi me u gnijezdu

u kom se hrani sunce

morskim dubinama

samo da ne otplovim

u zrnate oceane

gdje bespovratno

gubim tvoje orijentire

uzmi me na vjeđu

božanstvena oka

da donosim san

besanim lutalicama

što išću pravi ton

ne gradi mi

sliku u kojoj žive

pruge s ruba na rub

s kraja na kraj

tvoj biljeg je snažna

potka kojom me tkaš

jesam li zaustavio

razapeta jedra na

vratima crnih rupa

trgaj moju volju

za nepoznatim

jer moje je da

čekam probuđenu podsvijest

koju bilježi

pero s kistom

tvoje meke kose…

Zagreb, 6.11.2009.

Samoživost

Graviranje svijesti

potkoženim samoljubljem

bez imalo kritičnosti

lijepe se etikete

eskadrile ponosa

bombardiraju vrh nosa

koji žar za isticanjem

pupčane vrpce

pripadanje grupi

težnja za uokvirenjem

samostalnost se ne cijeni

treba ovisit o svakome

pripit se poput pijavice

i sisati tuđu malodušnost

za neku svoju buduću dramu

da, mi ljudi usmjeravamo

sunce na svoje lice

biramo bolji profil

i bezizražajno suosjećamo

sa samim sobom

jer nakaradno je

shvatiti da u šumi

postoje i druga bića

glavna je prezauzetost

slobodnim vremenom

površnost medija

za okretanje karata

djeluje na konačnost

predodređuje se

skrbništvo nad

silikonskim suzama

kupovanje razumijevanja

dobro usklađenim ritmom

naručenog konektiranja

kolektivne svijesti

jedan neka misli

drugi neka slijede

jedan neka sjedi

drugi neka trče

dok ne zagore trepavice

gravirana svijest

nametat će

svoje likove

kao savršenstvo

izbora…

Zagreb, 4.11.2009.

Rub pod prstima

Kad prsti zapinju

po rubu prazne čaše,

izgubljen razgovor

u napadnoj tišini,

i ne znam kome je,

odsutniji taj tren,

u kojem izvlačim,

uzdah za svoj bijeg…

Na rubu pameti,

vješam svoju bit,

ne gledaj zidove,

u koje ćeš se skrit…

Na rubu čaše prstima,

sviraš tužne tonove,

zaneseni u mislima,

sazidali smo zidove,

i kud bi mogli pobjeći,

da voliš se a nestaneš,

i opet ćeš mi pronaći,

način s kojim postaješ…

Sve bitne stvari su

nanizane pred zid,

sad trpamo u nas

gorčinu obzira,

zar vrijedi šutjeti,

rub pod prstima,

kad znamo otkud je,

tišina u nama…

Zagreb, 2.11.2009.

Neizbježno

Blokiraj me

stisnutih usana

ne daj da prijeđem

vrhove Himalaje

lutat ću među vilama

zapleten u šarene trake

obožavajući te blijedu

na planinskom jezeru

neizbježno sam željan

tvoga zagrljaja

u pamučnoj mekoći

što se natapa

atlantskom ciklonom

mogao bih naizgled

bezbrižno tumarati

nedjeljnom pustoši

i nitko ne bi znao

ti si preda mnom

u blagom svjetlu

svijeće pod raspelom

dolaze zagrebačke kiše

osvajaju dosadom

i pogledom s prozora

a ti si prizorna

među rascvjetanim tulipanima

s rukom na krošnji smokve

što neumorno rađa

medom na tvojim usnama

stisni ih

blokiraj moju žudnju

neispavanu u košari

žilavu i slatku

mandulat topljivi

i ne budi mi sklona

tvoja naklonost je bol

uzet ću sve što mi daš

i učiniti svojim

nesmotreno te ljubim

i dok padam u vrtlog

kiša s mirisom snijega

odgurni me, snažno

među tulipane crvene

u med smokvin

da me blažiš

svojim usnama…

Zagreb, 1.11.2009.